SFOR-ova baza u Bjelajcu je (kao i ostale baze SFOR-a) su opasane bodljikavom zicom, visokom ogradom, ogromnim dzakovima napunjenim kamenjem... Pa ipak, one nikako ne postoje kao svijet za sebe.

Mnogi nasi sugradjani su zaposleni kao prevodioci ili drugo osoblje u bazama. Lak posao, zapadnjacka zarada a nadomak kuce. Sve je to uticalo da su ti poslovi izuzetno trazeni.

Medjutim, ni brojni zaposleni sa solidnim platama, ni cesti dzoginzi sforovaca putevima, ni posjete patrola kaficima, ni predavanja u skolama na razne teme, ni dijeljene sforovih casopisa sa zabavnim sadrzajem, ni gostovanje stranih DJ-a na lokalnim radio stanicama... ne probijaju nevidljivi, ali sveprisutni zid koji odvaja sforovce od domacih. Ili, kako to rece komsinica komentarisuci kafansku tucu u kojoj su ucestvovali neki engleski sforovci: "Iz koje su divljine oni dosli!". Tek su Gurke (pleme iz Nepala ili tome slicno) posebno prica.

Elem, nakon zaposlenja ljudi u bazama na sirem mrkonjickom "trzistu" poceli su da se "pojavljuju" prvo proizvodi audio i bijele tehnike iz njihove interne bescarinske prodavnice, a potom i roba iz baza koja se i ne prodaje. Tako je vec poznat slucaj da se povoljno mogla kupiti nafta iz baze u Bjelajcu. Ljudi se prikljuce sforovcima kada dzogiraju i utrce zajedno sa njima kroz kapiju... Ostalo je vec magija.

U jedan kafic (i to blizu policijske stanice, dakle lokalno mjesto za "kafu" policajcima), dospjela je sijalica nepoznatog porijekla. Izgleda da nije samo porijeklo bilo nepoznato. Nepoznata je bila i priroda te sijalice, koja je ipak nasla vrlo zgodnu primjenu - osvjetljavanje bilijarskog stola. Jedina nezgodna stvar je bila ta sto je ta "neonka" bila kvarcna sijalica.

Tako su sforovci ostali manje preplanuli na racun tena nasih lokalnih policajaca zadubljenih u cari bilijarske igre.