21.9.2005..Sedamdesettrogodinji Veljko Daki iz Gornje Pecke jedini je kova u Barakom kraju mrkonjike optine. Ovaj penzioner s ekiem i nakovnjem druguje pedesetak godina.
"Kovaki zanat nauio sam jo kao mladi, a ispit za kovaa polagao sam kod inenjera Dragojla ivkovia", pria Veljko. Posljednjih dvadesetak godina rada u umskom gazdinstvu "Lisina", do odlaska u penziju, radio je kao kova.
"Iskivao sam potkovice, lance, kuke, pande, vagire za konjsku zapregu i umske traktore. Kovao sam sve to je trebalo za rad u umi i izvlaenje trupaca. Svata sam radio jedino nisam pravio sladoled", kae Veljko.
Daki se prisjea mnogih zgoda i nezgoda dok je potkivao konje. Kae poseban "cirkus" je bio "obuvanje" konja Ostoje Bokana, koji je za izvlaenje trupaca imao ak 21 par konja.
"Bio je to zanimljiv, ali naporan i opasan posao. Nekada sam u jednom danu nekoliko puta morao otii do umskog radilita u ardaku, Mlinitima, Dubikoj Gori, kako zbog mene ne bi bilo zastoja u izvlaenju oblovine. Sve se izdralo, jer me i zdravlje sluilo. Sad je to prolost, imam astmu, pa me na sve strane neto "stee" i gui", pria Veljko.
Radio je, kae, i druge poslove u umi u "Cincaru" u Livnu, "atoru" u Glamou. Bio je sjeka, koija, otprema, mjerica, utovarao kamione balvanima. ivotna sudbina ga je vezala za umu, jer se rodio i odrastao u Gornjoj Peckoj, selu u podnoju planine Ovare, nedaleko od Mlinita, kroz koje je prolazila uskotrana pruga kojom se moglo stii do Bea.
I svoje penzionerske dane, sa 72-godinjom suprugom Jokom provodi u rodnom selu.
"Imam neto penzije, dvije krave, bika, kokoke. Obraujemo i zemlju, a kada je rodna godina bude dosta voa, naroito ljiva. Pomognu i djeca, pa se nekako ivi. Nije kao nekada, ali je dobro", dodaje Veljko.
Stariji Veljkov sin edo, inspektor je i ivi u Novom Sadu, dok je mlai Milovan zaposlen u Hidroelektrani "Boac" na Vrbasu. edo ima dva sina, a Milovan kerku i sina.
"Djecu sam izveo na pravi put i zbog toga sam izuzetno srean. Jedino mi je ao to nisu u mogunosti da nas obiu. Kada dou posebno se obradujemo unuadima", veli Veljko.
Mada je u penziji svaki slobodan trenutak provodi u svojoj "aavoj" radnji.
"Ja sam jedini kova u desetak sela ovoga dijela mrkonjike optine. Kod mene dolaze muterije iz Medna, Baraa, Jasenovih Potoka, Mlinita, ali iz Trnova i Gerzova. Neko donese da mu "navuem klep" na sjekiru, neko da naotrim motiku ili iskujem neku poljoprivrednu alatku. Ako imaju novac plate, ako nemaju popijemo po aicu rakije, malo se druimo i prisjetimo se mladalakih dana kada se u naem kraju mogla uti pjesma na svakom koraku. Za mene je lijepa rije, znaajnija od para", rekao je Veljko.
Veljko, tvrdi da je prava rijetkost u selima barakog kraja sada uti djevojaku i momaku pjesmu. Mladi ljudi otili su u grad u potrazi za zaposlenjem i boljim uslovima ivota.
"Sela su sada pusta i u njima uglavnom ive babe i djedovi, Gotovo ne pamtim kada je u naem selu bila svadba ili neko roendansko veselje. Jedino se okupljamo na sahranama", veli Veljko.
*****
U zaseoku enii, gdje ivi porodica Daki, sada ima svega desetak starakih domainstava. Nekada je ovdje bilo tridesetak domainstava sa stotinjak eljadi. Veina se raselila u Mrkonji Grad i okolinu Novog Sada.
Ipak, Veljko Daki tvrdi da je posljednjih godina sve vie nekadanjih stanovnika iz Gornje Pecke koji dolaze u rodni kraj i obnavljaju zaputena imanja i kue. Vjeruje da je to dobar znak da u ovom selu nee zamrijeti ivot
*****
Slobodan Daki, "Glas Srpske" 21.9.2005.
mrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.