Da od prosvjete i nema baš nekog hljeba, uvidio je to poodavno. Diplomu profesora fizičke kulture zamijenio je kovačkim zanatom i poslije toliko vremena nema za čim da žali.

Đuro Milanović, inače profesor fizičke kulture, jedan je od preostalih mrkonjićkih kovača, čuvenih po izradi jedinstvenih kosa i drugih poljoprivrednih alatki.

Porodičnu tradiciju nastavio je još 1994. godine, kad je poslije očeve smrti preuzeo njegov posao.

Danas se njegovi proizvodi mogu naći u Bosni, svim zemljama u okruženju, a neke su prebacili i preko okeana!

NE SAVIJA SE BAŠ LAKO

"Kada mi je umro otac, razmišljao sam šta da radim - da li da preuzmem njegov posao. Dugo sam se dvoumio, a na kraju je prevladala ljubav prema zanatu", priča Milanović.

Kovački zanat, kaže, ne uči se lako - ne da gvožđe na sebe. Četiri godine zanata, škole ili kako god, kaže, malo bi bilo da se pokupe sve tajne zanata:

"Punih 12 godine traje učenje zanata, jer nema ni knjige ni priručnika, sve se mora praktično naučiti. To je kao bilo koja druga vrsta umjetnosti. Džaba je čovjeku i vječno učiti, može i godinama da se trudi, ako nije rođen za to."

Poslije preuzimanja kovačkog zanata, prvih nekoliko godina radio je u maloj radnji, dok nije sakupio dovoljno novca da kupi veću. Posao je polako širio, a danas se u njegovoj kovačkoj radnji kuje više od 400 različitih proizvoda. Jezikom administrativaca, riječ je o alatkama za "poljoprivredni i šumski program", a prava zarada leži u proizvodnji kovanih ograda, po kojima se poznaju kuće bogatih domaćina. Nema ih mnogo, ali ogradom vole da se diče, što Đuri, naravno, ide na ruku.

U njegovoj radnji proizvode i kose, po kojima je Mrkonjić nadaleko poznat. Skroman je, ipak, pa kaže da nije ni baš najpoznatiji po izradi kosa, jer u gradu ima mnogo starijih majstora kojima je kovanje kosa u duši. One, dobre mrkonjićke, uvijek imaju prođu, i ne samo u "lokalu". Lani je, tako, 20 kosa iz Đurine kovačnice završilo u Australiji!

Novac, ipak, leži u drugim stvarima, onima koje bogati vole, a seljacima nedostupnim. Kovane ograde, hit među bogatima, jedan je od glavnih asortimana Milanovićeve kovačnice. "Stariji kovači su bili skeptični prema mojoj namjeri da se bacim u proizvodnju kovanih ograda. Nemaju, govorili su mu stari, ljudi para za takav luksuz. Ali, nisu znali oni da kovane ograde i ne kupuje sirotinja, već oni koji imaju toliko da im je važno da imaju ogradu drugačiju od drugih", kaže Milanović.

U BORBI PROTIV PIRATA

Zvuči nevjerovatno, ali piraterija se uvukla i među kovače: mrkonjićki brend neki pokušavaju zamijeniti jeftinijim i nekvalitetnim kopijama, pa je Đuro u borbi protiv pirata počeo da svoje proizvode obilježava monogramima s njegovim imenom.

"Veliki su problem divlje radnje - rade loše, a prodaju po niskim cijenama i tako stvaraju nelojalnu konkurenciju", jada se Milanović.

Proizvodi iz Đurine kovačnice plasiraju se na stari način, kako se to radilo prije stotinu godina - po pijacama. Nedjeljom je u Baraćima kod Glamoča, ponedjeljkom na pijaci u Mrkonjiću, a utorkom u Banjoj Luci.

"Banja Luka mi je glavno prodajno mjesto, to mi je, da ti pravo kažem, kao Minhenski velesajam. Uspio sam, takođe, uspostaviti sve prijeratne veze, tako da sad imam kupce iz Hrvatske i cijele BiH", priča Milanović.

Nije, ipak, čudo što je kovača tako malo. To se vidi u njegovoj radnji. Nesnosna vrućina teška je za posjetioca, a još teža za radnike. Metal se zagrijava na 1.300 stepeni Celzijusa, što temperaturu u kovačnici diže do usijanja. Nije ni čudo što Milanović i trojica njegovih kovača dnevno, kažu, popiju po šest litara vode.

Ipak, ništa mu ne predstavlja problem, pa ni teški uslovi rada, koji se kod kovača, nekako i podrazumijevaju. Žao mu, jedino, što nema muškog nasljednika, koji bi i poslije njega nastavio posao.

"Rado bih, zato, obučio dvojicu momaka koji bi mogli nastaviti da rade u ovoj radnji", kaže Milanović. "Šteta da se ovakav zanat zaboravlja."

G. Golub, www.nezavisne.com, 10.9.2006

Podijeli na Facebook-u

Tweet