3.10.2007.. Moja kola zvala se ZAVNOBiH (za neupuene iz mlaih generacija, to je skraenica za "Zemaljsko Antifaistiko Vijee Narodnog Osloboenja Bosne i Hercegovine") jer je ba u Mrkonjiu 25. novembra 1943. odrano to uveno prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Ima i muzej (tj. bio je), sjeam se ilima, slika delegata po zidovima, posebno Dr Ivana Ribara.
Dan te moje kole (koja se od promjene "klime" zove Ivan Goran Kovai i na moje veliko udjenje, s obzirom na razne nebulozne i praznoglave prijedloge jo nebuloznije i praznoglavije vlasti u godinama rata, i dalje se tako zove) bio je ba taj 26. april. Ne mogu se sjetiti zato ba taj dan, ali eto, bio je.
To je bio zaista vaan dan u ivotu svakog aka te kole, pogotovo za one koji su uestvovali u programu ili su nekim marifetlukom doli na listu za dodjelu nagrada. To je bila i sveanost dodjele Vukove diplome acima koji su tokom itavog osmogodinjeg kolovanja na kraju godine imali sve petice. Izgledala je divno ta diploma, sa tvrdim koricama crne boje. Bila i slika Vuka Karadia na poleini (ako me sjeanje ne vara). Sad su bljak, na jeftinom papiru, ako ih uopte ima.
Centralna sveanost se odravala u tadanjem Domu ZAVNOBiH-a koji je imao zaista lsjajnu dvoranu za takve stvari. Mi smo to zvali priredba. Za razliku od dosta sadanjih kolaraca, za nas je bila ast i ponos uestvovati u radu neke od sekcija u koli - dramska i recitatorska, likovna, lokice, hor... trista uda. I za svakog je bilo mjesta. Bio je mali hor i veliki hor. Mali hor su bila djeca od prvog do etvrtog razreda i vodila ga je uiteljica Fatka Brkovi, a veliki hor je bio za djecu viih razreda i vodio ga je nastavnik tj. prof. Danko Ivinovi (kad je on ulazio u razred, prvo je svirao dravnu himnu na ta smo svi stajali i pjevali, a onda svoju - Da l' je mogue od Tome Zdravkovia; nezaboravno). Dramsku vodio nastavnik Milo eli, a lokice uiteljica Mira Stipani. Matematiare Vjeka Maodu, lingviste Nafija Dedi... ma ljepota.
(Nekada je bio i gradski hor, vodio ga pokojni Franjo Idoti, a srednjokolski, na uveni Leusaba Cantorum koji je pjevao i na Zmajevim dejim igrama u Novom Sadu, vodio je prof. Nikola Vuli)
Program su obavezno vodili uenici osmog razreda, sreeni cakum-pakum. Ma ilo se k'o u operu. Imalo se razloga.
Pjevali smo tada neke druge pjesme. Bili smo mali, isto kao ova djeca danas, ali nismo pratili pjevaljke i Pokemone, pjevali smo "Vue, vue, bubo lenja" i gledali Branka Kockicu. U naim pjesmama i naim crtiima nije bilo mjesta za nasilje i mrnju. Jedine bitke za koje smo znali jesu nepravde u lastiu i fudbalu, te tue s djecom iz susjednog kvarta zbog krae jabuka ili nekog drugog belaja te vrste.
Sjeam se pjesama velikog hora, kako je to Danko drao i kako su nam svi zbog toga zavidjeli...pjevali smo stvari tipa When the Saints Go Marchin' In, Rjabinuka, Après toi... uvijek sa stilom i uvijek na visokom nivou.
Raznorazni skeevi, Nikoletina Bursa, Plava boja snijega...
Al' prvo himna, naa lijepa Hej Sloveni, kad se prolomi salom, da se najei od glave do pete. I jeili smo se svi, mi mali nismo ba znali to se tako osjeamo, ali po situaciji na koi znali smo da je vano i da je bitno da stojimo mirno jer kad je to sviralo, stajali su mirno i suze ronili od uzbuenja i Mateja Svet i Bojan Kriaj i Jasna ekari i koarkai i fudbaleri i vaterpolisti i rukometai...Kako smo rasli, postajalo je jasnije i svjesnije smo stajali mirno.
Zavrni dio sveanosti svaki put je bila dodjela priznanja acima koji su, po ocjeni nastavnikog vijea (jao to to ozbiljno zvui!), ista i zasluili, bilo uenjem ili pobjedama na takmienjima. Danas se djeca biju oko toga ko ima bolji mobilni telefon, vie neopravdanih izostanaka i ko je vie puta iznervirao profesora. Mi smo se borili da u akoj knjiici imamo napisano "Nastavniko vijee pohvaljuje uenika/cu ... ... za odlino uenje i primjerno vladanje".
A kakav je tek presti bio kad te prozovu za dan kole! Ti sav sreen sjedi pored roditelja u sali (ako ne uestvuje u programu) i kad te prozovu, svi se okrenu i gledaju ko je taj, roditelji blistaju, a ti oamueno lovi koordinate i vozi slalom do bine, svjetla bljete, tamo te eka direktor kole sa knjigom u ruci koju e dati tebi i fotografom (meini da ono bi Azra u moje doba) koji e da zabiljei taj trenutak.
Sjeam se prve knjige, bilo mi je sedam godina, Orlovi rano lete Branka opia, ona plava, kolska lektira, sa suncem na naslovnici, i rukom pisanim tekstom na prvoj stranici "... za osvojeno ... mjesto na optinskom takmienju u smotri znanja i stvaralatva Titovim stazama revolucije, kolska godina..." uz peat kole i potpis direktora. Nema vie te knjige. Nestala u vatri 1995. godine. Nema ni Homerove Odiseje, koju su mi dali kad mi je bilo osam godina i koja mi je jo tad donijela nikad ugaslu ljubav prema grkim mitovima i klasinoj kulturi, ni Maka Toe, ni mnogih drugih knjiga.
A jo kad ti omladinci stave kapu i maramu i uiteljica doe i poljubi te, kao i sve druge tvoje kolege iz razreda bez razlike...bi to onog novembarskog dana, na Dan Republike, i moj razred na slikanju u parku, stojimo na opalom liu kestenova, roditeljima koji nam uvaju jakne tokom slikanja hladno, a nama u paradnoj odjei nije... Jesmo bili vani! Kako smo se duvali onim mlaima - "priaemo kad postane pionir!"
Ideoloka zamlaivanja bilo koje vrste nisu bila dio nae prie. I kad su nas kljukali time, nalazili smo naina da izbjegnemo efekat i da se svemu nasmijemo, ganjanje lopte i pjesma s drutvom bili su mnogo zanimljiviji. Mlatili smo s jednakim uivanjem kolae i za Uskrs i za Vaskrs i za Bajram i za sve ostale praznike, i vjerske i dravne, i uvijek nalazili povoda za druenje. Mi smo rasli vjerujui da smo zajedno ljepi, jai, bolji. I da smo svi jednaki. I bilo nam je divno jer smo se trudili da pomognemo jedni drugima kako bismo svi zajedno ili naprijed.
ta je tu bilo loe?
Autor: kolarac
mrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.