Živimo u svijetu dešnjaka. Gdje god se nalazimo, na ulici, na poslu, u parku, u kinu, na igralištu, okružuju nas dešnjaci. Tek rijetko vidimo osobu koja piše lijevom rukom ili njome baca loptu, uzima alat. Najčešće se začudimo njezinom umijeću i krenemo dalje svojim putem. Tek kada u našu porodicu ili među bliske prijatelje pristigne ljevak, zapitamo se kako je do toga došlo. Zašto lijevu ruku koristi češće i spretnije od desne? Je li to sam odabrao ili drugačije ne može.

"Mama, mama", plačući sam uletio u kuću. Mati k'o mati odmah skočila, prepala se šta se desilo. "Šta je bilo?", povikala je. Ja sam plačući i sav u suzama nekako rekao da meni moji drugovi govore da moja ruka ne valja ništa, jer ja ne mogu kao oni baciti loptu i baciti kamen, jer ja to radim drugom rukom, a ne kao oni. Zašto ja ne mogu kao oni, pitao sam majku jecajući, zašto ja kada sam probao kao oni nisam mogao dobaciti loptu?

Ovo mi je mati pričala davno i ostalo mi je u sjećanju i dan danas, a problem je bio što sam ja sve radio lijevom rukom, a ostala djeca desnom. Niko od mojih drugova u komšiluku nije bio ljevak. Onda mi je mati da bi me utješila rekla da neka djeca bacaju kamenje desnom rukom, a neka kao ja lijevom rukom pokazujući na moju lijevu ruku. Ali ja sam bio još mali da bih skontao šta je lijeva, a šta desna ruka.

Ali u ta vremena pričala mi je majka, nije bilo drago roditeljima kada vide da će im dijete biti ljevak. Pa onda dođu i komšinice te se nadovežu kako to treba odmah spriječiti, jer gdje će ti dijete biti mimo ostalu djecu. Onda se roditelji nalaze u dilemi hoće li pustiti dijete da se služi ljevicom ili pak desnicom, a istovremeno se ne pitaju kako bi to izgledalo kada bi njih neko tjerao da budu ljevaci. Te komšinica reče da bi bilo najbolje da mi mati zaveže lijevu ruku pa će se on vremenom naviknuti i neće biti problema. Elem mati mene posadi u stalak, zaveže mi lijevu ruku te veli počne mi davati hranu ne bih li ja uzeo desnom rukom i tako se navikao na to. I priča ona, daje ona meni nešto da jedem, drži u ruci, čeka kada ću ja pružiti desnu ruku, ali desna ni makac. Ona drži hranu i na kraju ja pođoh trzati lijevu ruku koja je bila zavezana, ne bih li njom uzeo hranu. Ali nisam mogao, te gruni u plač. Desnom nisam ni mrdnuo. Tako je bilo nekoliko dana i moja mati je vidjela da od toga nema ništa i pustila sve kraju. Onda je opet neko rekao da ne treba ništa silom raditi nego onako kako je Bog dao i gotovo. Ja sam postao slobodan ljevak i vrijeme je išlo, počela se i prva slova škrabati, držati olovka. Ali sudbina mi izgleda nije bila naklonjena.

Krenem ti ja u 1.razred škole i kada smo počeli učiti kako uzeti kredu i olovku u ruku, ja naravno sretan lijevom, a učitelj veli ta ruka ne valja, nego uzmi u desnu. Te uze šibu pa me pucnu dva, tri puta po lijevoj ruci i još pošalje u ćošak da klečim. Nema druge sada nego sve desnom. Ali kod kuće ja ništa ne govorim, u školi pišem desnom da ne bih dobijao batine i to ni na što nije ličilo. Kako god bi napisao, učitelj je križao ili brisao na tabli i zna se kakva je mogla biti ocjena. A kod kuće ja lijevom, a učitelj opet jedinicu, veli pisala ti sestra zadaću. Išlo je to tako par mjeseci dok moja mati nije srela učitelja i pitala kako ja u školi. On je rekao da moje pisanje ne valja nista, da treba da rade sa mnom kod kuce. Moja mati se začudila kako to tako i kada mi je rekla ja sam joj sve lijepo rekao. Onda je ona otišla u školu i objasnila učitelju da me nikada neće naučiti pisati desnom rukom, te je on napokon popustio.

Od toga dana pa evo sve do danas ja pišem lijevom rukom i kažu da divno pišem. Pa da vam dam jedan savjet. Ako primjetite da će vam dijete biti ljevak , nemojte očajavati. Budite sretni i pustite dijete da koristi ruku kojom ga je Bog podario, jer bilo kako bilo, ljevaci mogu sada odahnuti. Biti ljevak je sasvim normalno.

Na kraju ne vjerujem da znate, 13 avgusta je DAN LJEVAKA, na taj dan se potiču dešnjaci da isprobaju predmete za ljevake i uvide kako je to kada je sve na krivoj strani.

Autor: Ljevak

Podijeli na Facebook-u

Tweet