Uvijek mi je problem kako početi, odakle i od koga a pogotovo kad pričam o dijelu grada, koji je "moj". Svaka kuća, svaki čovjek, žena i dijete, još uvijek tako svježe u sjećanju. Likovi se smjenjuju, poznati, svak na neki sebi svojstven način.

Stojim na raskrsnici, djeca prolaze, jedni u školu, jedni iz škole i kroz taj žamor i graju kad u prolazu pitaju jedni druge "jel bio kontrolni, pitaju li..." čujem i još dugo ću čuti, tu na raskrsnici, odakle si sve skoro mogao da vidiš i čuješ, glas i smijeh koji se teško zaboravlja.

Raskooooooooo, poleti nalet te nebilo! Otišao Rasko po hljeb pa ga nikad,  a majka Dika treba nahraniti ostalu čeljad. Huso, ni briga ga nije, u jednoj ruci cigara, druga ruka u džepu od hlača, u papučama, hoda do raskrsnice i nazad, zna da će to mater sve srediti. Zlatka na vratnicama, nalaktila se i pita "jesil se ti bolan naspavo". . .  ma kakav, odgovara Huso, nešto me bona gušilo noćas! Eeee moj Huso, nisam ni ja svu noć oka sklopila, zakuka Zlatka pa sve klima glavom. Razmišljam kako je nekako muka lakša kad je imaš s kim podijeliti, a tu u sokaku, sve kuća do kuće, komšija do komšije i ima se koga za zdravlje upitati, svako jutro, svaki dan.

Prenuh se od Radićkinog povika, Miiiiloooooošuuuuu, doziva unuka, ponekad nešto i opsuje a od Miloša ni traga ni glasa, zvao ne zvao baš ga briga a baka i dalje doziva.

Malo dalje, svaka na svojim vratnicama, Munevera i moja tetka Džemila, svraćaju ko god mahalom prođe. "Svraćaj malo, odmori" a po škripi vratnica znaš ko je gdje ušao i tako po cijeli dan. Dolaze i odlaze, odmore i odoše dalje a vratnice iz dana u dan stalno škripe. Istrošene, kažem sama sebi, šta je svijeta ušlo i izišlo i ne škripale. Evo pojavi se i Sema iz Kopljevića, nosi mlijeko, što slatko, što kiselo, kako kome. Ako koga nema, ostavi pred vrata pa u povratku svrati po prazne flaše i pare. Osman na svom prozoru a iz prizemlja odjekuje pjesma, Besko kao i svaki drugi dan, pjeva na sav glas. Ako se ne čuje da pjeva, pripitujemo se šta je s njim, da nije bolestan? Putalj i njegov Isko, lagano odoše uz sokak, sigurno u njivu. Cako pod punom ratnom ribarskom opremom stoji ispred svoje avlije, čeka nekog od ribara da se krene na Ponor a majka Fija, ko mati, zagleda jel se dobro obukao. Hamzo s druge strane vodi kerove, puška preko ramena, on je uranio u lov pa se sad vraća. Uranio, okasnio sa raskrsnice se sve vidi. Dušan Bilić sa rukama na ledjima, ode uz sokak na posao a Milja osta za njim gledajući. Pozdravi se Neđib s njim u prolazu, veli, žurim moram za Banja Luku a Beba i Dragica, traže svaka svoga mangupa, Samira i Draška, boje se zarivaće Besku, pa onda belaj.

Eno i Muhamed provede Irhana, gitara veća od djeteta, nemaju kud nego kod Buze na svirku. Ovdje znaš ko kako diše, niko ništa ne mora ni da govori. Mujca i Timka, nagnuti do zemlje, podignu glavu samo kad ko prodje, okopavaju cvjetnjak. Gagi i Ibro, svak na svojoj ogradi, pričaju o rasadi, šta se treba sijati, koje cvijeće saditi i tako slušajući možeš svašta naučiti. Radulovići stariji , Čedo i Anđa, ispod ruke, odoše u čaršiju a Boro i Jelena su već prošli prema bolnici pa pitaju Ibru je li Sajma već otišla. Pogled mi seže još do kuće Stojčića, vidim samo Ankicu sigurno je druga smjena, Duško na poslu, Ljilje nisam dugo vidjela a Mile i Dobrila su sigurno u svom stanu. Okrenuh se desno, čika Lazo Vučenović već došao do mene, pita ima li tate da malo svrati,  a moj tata već čeka za stolom u cvijetnjaku, mama kafu donijela, još se puši.

Vlado i Jovanka Lisica prate sina im Zdravka, ima još nekoliko ispita a moj drug Mićo će dogodine, pa će onda i njega pratiti.  Opet sam kod Heremića, kad ih puno ima uvijek se neko vrti na raskrsnici. Mujo i Tehva na svom balkonu, Meho i Skenderka na svom a Adem i Raza odoše u kupovinu. Kažem Skenderka, mahala je tako prozvala i ja dugo nisam znala kako je ženi pravo ime.

Nikica i Boba požurili, samo se u prolazu pozdravismo a Dane i Deva odoše kod Gordane i Omera. Eno i Ljube Demirović naše poštarke, uvijek mi je bila posebna sa poštarskom torbom preko ramena. Zdravko, Stanko, Seka i Dobrila odrastoše u čestitu djecu. Pa u toj zgradi je i samohrana majka Milja, odhrani svojih četvoro radeći u Udarniku, osim dječijih nestašluka, niko na njih nije mogao da se požali.

Već dugo stojim, polako se raskrsnica prazni a ja ću ponovo, sutra i koliko još bude trebalo, stajati na raskrsnici i pogledom tražiti sjećanja. 

Autor: Dina

Podijeli na Facebook-u

Tweet