Osamdesetšestogodišnji Stevan Novaković iz Gerzova, sela 30-tak kilometara od Mrkonjić Grada više od šezdeset godina bavi se fotografijom i "hoda" za fotoaparatom i izazovima. Uz fotografiju , svoju najveću ljubav, Stavan piše pjesme. Bavi se i etno-istraživanjem gerzovačkog i baraćkog kraja u mrkonjićkoj opštini.

Ni sam ne zna koliko je načinio fotografija, koliko je ovjekovječio likova, ali siguran je da ne bi mogle stati u veću traktorsku prikolicu.

- Drugovanje s fotoaparatom počeo sam 1942. godine u vihoru Drugog svjetskog rata. Umjesto puške, fotoaparat. Uzor mi je bio (Žorž) Skriging koji je bio veličanstven fotograf i od njega sam naučio mnogo o fotografiji. Prvi aparat kojim sam snimao bio je marke "pentonaks". Dobar fotoaparat za to vrijeme, ali smiješan za današnje savremene mašine. Da bi načinio fotografiju morao sam korakom da izmjerim rastojanje između "objekta" koji fotografišem i mene s fotoaparatom - kaže Stevan.

Sjeća se da je prvu fotografiju načinio snimajući majstora koji ga je učio fotografisanju. Potom je fotografisao prirodne ljepote i zanimljivosti svog rodnog kraja. Oko je letjelo na brda iz djetinjstva.

- Ovjekovječio sam na hiljade ljudi među kojima su bili državnici, književnici, glumci i druge poznate ličnosti. Fotografisao sam maršala Tita sa udaljenosti od dva metra na Mliništima 1942. godine , te generala Kostu Nađa, Đuru Pucara, Šefketa Maglajlića... Bilo ih je mnogo i ne mogu da se sjetim svih imena. Jer je kroz moj objektiv "prodefilovalo" ko zna koliko hiljada osoba. Sve moje fotografije nastale su iz ljubavi i uglavnom su u mojim fijokama kupile prašinu - priča stari fotograf.

Sjeća se da je nekoliko puta fotografije izlagao na izložbama u Gerzovu, Baraćima i Mrkonjiću.

- Mislim da sam načinio "mali milion" raznih fotografija. Na nesreću 90 odsto fotosa mi je uništeno za vrijeme okupacije mog sela Orozovo u prošlom ratu od strane oružanih snaga Hrvatske. Ipak, uspio sam u bježaniji da ponesem albume u kojima imaju fotografije oko 29 hiljada ljudi. Žao mi je svih mojih fotografija, jer je to bilo jedino moje bogatstvo. Bogatstvo mi je dao i Bog jer imam dobro zdravlje. Dok god mognem micati rukama, hodati i nositi aparat snimaću. Mene ne privlače digitalni aparati jer oni nemaju dušu - iskreno će Stavan.

Kaže da uživa dok snima panorame, ali i zanimljive ljude, predmete...

- Naši predjeli su nevjerovatno zanimljivi za fotografisanje. Takve ljepote nema nadaleko. Načinio sam mnogo fotografija u Srbiji kada odem kod kćerke Vere u Borču. Posebno mi je draga fotografija stadiona JNA i beogradskog Zoološkog vrta - nastavlja Novaković.

Uz fotografiju, velika mu je i ljubav pisanje pjesama o rodnom kraju. Ima više od dvije stotine dobrih pjesama o Gerzovu, Baraćima, Mrkonjiću, Vojvodini, Srbiji... Uglavnom su to rodoljubive pjesme.

- Bavio sam se mišlju da štampam knjigu, ali sam odustao, jer sam ostario. Kome je do štampanja knjige sa 86 godina - pita se Stevan Novaković.

Da se ne misli da Stevan nije ništa drugo radio. Itekako je grbačio. Imao je zanimljivo "radnikovanje". Tvrdi da je svašta radio - bio je čoban, drvosječa, miner, telefonista i.... zaradio penziju. Poručuje da čovjek ako želi da radi, ne treba da brine za svoju budućnost. Jer od svakog rada se može živjeti. Najbitnije je samo da ne bude rata, jer on nikome ne donosi dobra, reče Stevan Novaković.

Stevan živi i provodi penzionerske dane u jednoj kolibi, jer se ne može reći da je to kuća. Nije mu kako kaže, loše i ne kuka.

- Strašno me nervira kada čujem u medijima kao svi kukaju. Ko hoće da radi može da solidno živi. Bez rada nema života. Nažalost, sada malo ko želi da radi teži posao. Svi žele da dobro žive, a da malo rade. Nemam veliku penziju, ali je to meni dovoljno za normalan život - tvrdi Stavan.

Kaže da u Gerzovu provede u godini oko 90 odsto dana. Jedino kada stigne jaka zima ode nekoliko nedjelja kod kćerke Vere u Borču kod Beograda.

Stevana ne privlače digitalni aparati, jer oni "nemaju dušu". Uživa snimajući panorame, ali i zanimljive ljude, predmete... Posebno mu je draga fotografija stadiona JNA i beogradskog Zoološkog vrta

Uz fotografiju, velika mu je ljubav i pisanje pjesama o rodnom kraju. Ima više od dvije stotine dobrih pjesama o Gerzovu, Baraćima, Mrkonjiću, Vojvodini, Srbiji... Uglavnom su to rodoljubive pjesme. 

Slobodan Dakić ("Glas Srpske", www.glassrpske.com)

Podijeli na Facebook-u

Tweet