2.6.2009..Ako se neko prepozna u mom pripovijedanju, mogu samo da kazem,
oprosti! Nije mi namjera da bilo koga emocionalno povrijedim, pogotovo
ne sada. Mozda to i nije ona, mozda je ovo, ipak, samo prica.
Jutra su ponovo svitala vedra i opojna. "Zatvaram oci, sladak
miris proljeca, uzdrhtala sazivljenost sa svim oko mene. I opet sam
pozelio da uklopim obje ruke u granje, da me pretoci bezbojna krv
bilja i da bez bola cvjetam i venem.
Nije to samo sjecanje, vec
prisustvo u drugom vremenu, mnogo ranijem, nista od mene nije postojalo
tada, bio je samo radostan osjecaj zivljenja. I djevojcica, vidim je
preko toliko beskrajnog vremena, kao da su vijekovi prosli, a nista
zaboravio nisam, sicusne zlatne malje oko nasmijanih usana, opojni
miris mladosti, neiscilio kroz duge godine.
Dugo je nije bilo u
meni. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina. Dolazi u sjecanje
i kad mi ne treba, i gorka i sladunjava. Kazem joj da odlazi, nista
nije moglo biti drugacije, kazem sebi, jer uvijek bi se naslo nesto da
boli. Ali uzalud."
Skupa smo u razredu. Ona u prvom, ja u drugom redu.
Od malih nogu, mati me je lijepo oblacila. Sirotinjxski. Od starih
ocevih i&n bsp;bratovih hlaca, "prevrcuci" ih, pravila mi nove.
Bijela kosuljica, uvijek cista, ispeglana teskom gusanom peglom
prepunom zari. I kada nismo imali sta jesti, morao sam biti lijepo
obucen, da ne zna narod za nasu neimastinu.
Te godine, uciteljica nas
je ispremijestila, djevojcice sa djecacima u istu klupu. Mene zapala
ona. Simpatija se odavno probudila u meni, iskrena, nevina, djecija.
Pisao sam pjesmice, nikad joj procitane.
Tih dana, u gradu je gostovao
madjionicar, u kino sali. Na redu je bila jedna od njegovih uobicajenih
"tacaka". "Sara" po sali svojim, za nas, strasnim pogledom. Trazi nekog
ko ce mu "pomoci" u izvodjenju onog sto je naumio. Ja, u bijeloj
kosuljici, upadljiv. Molim se da zaustavi pogled na meni. I bi! Popnem
se na pozornicu, ispred filmskog platna.
Madjionicar mi trlja kozu
ispod lakta, probada dugackom iglom! Djeca gledaju sa zaprepastenjem. A
tada ja, sa ponosom i "neustrasivoscu", "saram" pogledom po sali,
trazim nju. I nismo tada znali za opaku bolest, koja je mogla biti
prouzrokovana tim madjionicarevim cinom, bol nisam osjetio, a i da
jesam, ponovo bih se popeo na pozornicu, jer gledala me je ona.
Te
godine, uciteljica je ponovo odlucila da nas ispremijesti. Nismo vise
sjedili skupa! Plakala je dugo, u razredu. Plakao sam i ja kod kuce, da
me ne vidi ona. I kao sto biva sa svim prvim simpatijama, sa svim prvim
ljubavima sa nikada vise ponovljenim osjecanjem u ustreptaloj dusi,
nestanu iznenada, ne pamtis ni kada ni zasto.
Nedugo poslije, mislio
sam da znam zasto, mislio sam da znam zasto je plakala onaj dan. A,
mozda sam se i bolno prevario?
I nekoliko godina poslije, pred pojavom
nove simpatije, moguce ljubavi mislio sam: "Moramo se odreci ljubavi,
da je ne izgubimo. Moramo unistiti svoju ljubav, da je ne uniste drugi.
Moramo se odreci svakog vezivanja, zbog moguceg zaljenja. Misao mi je
bila surovo beznadna. Ne mozemo unistiti sve sto volimo; uvijek ce
ostati mogucnos t da nam to uniste drugi."
I sada, sa smjesom srece, bola, razocarenja, sjecam se svoje prve
simpatije. Sjecanja se ne mogu gumicom izbrisati, emocije naviru. I to
je ljepota, sreca i utjeha u ovim godinama.
Autor: Tolerancija