8.9.2009..itajui ove predivne prie nasih sugraana, sjeanja sama naviru, utrkuju se i zbunjuju pa ne znam odakle bih poela a gdje bih zavrsila...
Dobro. Da ponem od vatrogasnog doma i društva ciji sam pripadnik bila dugo vremena, zahvaljujui komandiru Raski koji je bio dobar i aktivan vatrogasac i dobar ovjek.
Išli smo na vjebe i sjeam se jednom bili smo na Balkani i bilo je hladno... Poslije vjebe svi su pojurili u amac a Nisin brat (ne sjeam se više kako se zove), znam da je vozio afal konjskim kolima i da su stanovali preko puta hotela, on ti je pojurio prvi i kako je uletio u amac, prevrnuo se i on upade u vodu a novanice papirne ispale iz depova pa plivaju oko njega... Kako smo se smijali...
A jedan put uzbuna... Sviraju sirene a one su me uvijek plašile, i mi u kola pa na vrh aršije. Poar, u stvari samo mnogo dima iz kue onog sahacije... Kad smo provalili unutra, on u jednoj sobici nije uo nikakvu frku i onako smireno kao što je bio uvijek kae: "A koji ete vi klinac ovdje, samo sam potpalio malo više papira da se zgrijem".
"E mili asi kako ste daleko...", kako je rekao Šanti....
Autor: azra Munibova