U Mrkonjić Gradu je prije trideset godina bilo čak 70 kovačkih radnji, a danas su preostale samo četiri. Gase se kovačke vatre i sve rjeđe odjekuju čekići i tiše se čuje cvrčanje usijanog čelika pri kaljenju.

Jedan od kovača koji porodicu i dalje izdržava uz pomoć čekića i nakovnja jeste Đuro Milanović. Po zanimanju je profesor fizičkog vaspitanja i taj posao radio je 12 godina, a onda se okrenuo kovačkom poslu kojim su se bavili njegov djed i otac.

Kako reče, iver ne pada daleko od klade, a njemu je pripala dužnost i čast da nastavi porodičnu tradiciju. U svojoj radnji kuje kose, noževe, kliješta, sjekire, poljoprivredni alat, potkovice i još tri stotine raznih proizvoda, kuje sve što je jednom poljoprivrednom domaćinstvu potrebno.

- Ima posla, malo je kovača, mladi ljudi se ne prihvataju teškog čekića uz kovačku vatru. Srećan sam što nastavljam tradiciju mrkonjićkih kovača koji su nadaleko poznati. Bez naše kose kovanice, varcarke, nema dobre kosidbe. Nije tajna u kovanju, tajna je u kaljenju. Taj majstorluk svaka porodica čuva samo za sebe, krije se to što bi se reklo, kao zmija noge. Da bi se naučio kovački zanat potrebno je desetak godina rada uz dobrog majstora - priča Đuro.

Pokazuje lijep bakarni kotlić, i u šali kaže da nijedna šara s kotlića ne vara, jer je svaka nastala desetinama udaraca kovačke žuljevite ruke. Na svaki svoj proizvod utisne žig svoje radnje, što je garancija kvaliteta i ručnog rada.

Posljednjih godina najviše se traže sačevi, tepsije, bakarni kotlići i ostala oprema za ugostitelje, jer su ovi starinski predmeti ponovo našli svoje mjesto u ugostiteljstvu, ali i velikom broju urbanih domaćinstava. Podsjećaju ljude na djetinjstvo i prošlo vrijeme.

Đuro s nekolicinom svojih prijatelja namjerava da zaštiti od zaborava kovački zanat, tako što bi rado obučavali mlade ljude i svesrdno im prenijeli sve tajne tog lijepog i nadasve korisnog zanata.

Pitamo ga da li mu porodica pomaže, a on kroz smijeh odgovara:

- Imam suprugu i tri kćeri, moje je samo da iskujem, a njihovo da to upakuju i sortiraju za odvoženje na pijacu. Poštena podjela posla, nema šta - objašnjava Đuro.

I tako profesor Đuro prostranu fiskulturnu salu zamijeni za malu kovačku radnju, iskiva svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice i čuva tradiciju od zaborava iskivajući od bečke mazije, što je naziv za kovački čelik, kose koje pronose slavu njegovog rodnog grada širom Balkana.

V. Đurđević ("Fokus", www.fokus.ba)

Podijeli na Facebook-u

Tweet