Biti šampion države je san svakog sportiste, san koji se ne bas tako lako ostvaruje. Koliko samo truda i znoja treba da bi se to ostvarilo, koliko samo odricanja od svega. A biti šampion države 11 puta je svakako podvig koji malo ko može da ostvari.

Vahid Gačić - Car, nas dragi sugrađanin, bio je prvak Jugoslavije 11 puta u gađanju vazdušnim i malokalibarskim oružjem u kategoriji invalida, reprezentativac Jugoslavije 21 godinu. Prvak Bosne i Hercegovine 21 put, učesnik na mnogim turnirima u zemlji i inostranstvu, učesnik Paraolimpijskih igara. Za sve ove uspjehe Car je odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vijencem. Teško je naći ovakve blistave podatke u biografiji jednog sportiste.

A naš Car kako ga zvi znamo i zovemo je sasvim skroman čovjek, neumoran i uvijek na usluzi, čovjek velikog srca. Divan roditelj i suprug, komšija, sugrađanin. Pričati i pisati o Caru moglo bi se itekako dugo.

Stariji ga pamte kao velikog fudbalskog radnika, trenera kojih 20-tak godina, trenera koji je trenirao mnoge generacije našeg kluba "Sloboda". Bio je Car i trener i predsjednik i vozač autobusa, sve u jedno vrijeme, sve je Car stizao. Isto tako dio svoje fudbalske karijere Car je proveo u susjednom Šipovu gdje je podigao lokalni klub na velike noge i postigao sa njim najveće reultate u istoriji. I dan dana Šipovljani ga se rado sjećaju i pričaju o njemu.

Mi Mrkonjićani koji smo imali prilike da se družimo sa njim, uvijek smo uživali u njegovom društvu, njegovima pričama, savjetima. Svakome je prilazio kao rodiitelj, uvijek bio spreman da pomogne. Kada se povukao kako je znao reći da se malo odmori od svega, sretali smo ga u kafiću "Rondo" gdje je znao da pomaže svome sinu i mnogi od nas smo baš dolazili dole da bi bili sa njim, da bi se sjećali lijepih vremena, da bi čuli priče sa njegovih takmičenja i njegovih uspjeha.

Nikada se na njemu nije dalo primjetiiti nikakav umor, uvijek je bio veseo, spreman na pjesmu, veselje. Često smo znali sjediti sa njim kod "Zaima" gdje je dolazio skoro svako veče, sjedio za istim stolom, istom društvom. Ljudi su ga voljeli, bilo bi neobično kada se ne bi pojavi, pitali su se šta je sa njim, toliko su bili navikli na njega i njegovo prisustvo.

Pored svih obaveza koje je imao, stizao je da bude i vanserijski ribar, jedan od osnivača Ribarskog društva, kasnije osnivač "Ribarske večeri" koja je bila tradicionalna u našem hotelu.

A tek kakav je glumac Car bio. Bio je član Amaterskog pozorišta Mrkonjić-Grad, gledali smo ga u mnogim ulogama i divili se njegovom glumačkom umijeću.

I uvijek kada se priča o našem šampionu Caru, sjetim se koliko sam samo puta idući Jajačkom cestom zastao kod Uroševe kuće i bacio pogled dole prema Domu ZAVNOBiH-a. A dole kod Doma, na malom impoviziranom strelištu, Car je vježbao gađanje skoro svakodnevno. I tu je Car na tom malom strelištu kovao svoje zlatne medalje i odatle sa tog prostora, odlazio je Car po svoje titule i pehare. Vraćao se tiho, bez ikakve pompe, skromno sa svojim društvom proslavljao svoje podvige i odlazio po nove...

Tražeci nešto ovih dana na internetu zapazih njegovo ime na stranicama Sporta za rekreaciju invalida BiH i čitajuci saznadoh i obradovah se ne malo. Vahid Gačić -Car je danas trener Streljačke Reprezentacije Bosne i Hercegovine i Generalni Sekretar Streljačkog Saveza Bosne i Hercegovine. Dobitnik Plakete za životno djelo.

Pa šta čovjek u životu može više postići?

Autor: Mladen Mlađo Svetinović

Podijeli na Facebook-u

Tweet