22.4.2010..Neki dogaaji iz djetinjstva duboko nam se ureu u svijest, iako sjeanja blijede ili potpuno nestaju, oni lebde pred nama kao da su se desili jue.
Mislim da sam tada bio šestogodišnjak kad mi je otac rekao da u sutra ii u Mrkonji. Svetac je, pazarni dan, treba da kupi kosu, potvrdi knjiice i još nekih poslova da obavi.
Tu no nisam ni trepnuo od silnog uzbuenja, jer sav moj svijet bio je oivien brdima koja su okruivala Gerzovo. Ne znam ni kako sam zamišljao druge predjele pa ni taj Mrkonji za koji sam uo samo iz prie. Znam da mi je bila strašna muka, prvi put sam se vozio autobusom, ali izdrao sam nekako.
Pokušavam da uporedim sliku Mrkonjia danas i onoga kad sam ga prvi put vidio, ali ne uspjevam, sve mi je u nekoj izmaglici. Sjeam se samo da je autobus kretao ispred zgrade Suda. Tog suncanog ponedjeljka prvi put vidjeh toliko svijeta na jednom mjestu.
Išao sam za ocem, esto zastajkujui i buljei u izloge. Na pijaci guva, galama, ljudi se guraju, prodaju, kupuju, cenjkaju. Otac se dugo zadrao ispred tezge gde su se prodavale kose. Tu je sa nekim poznanikom razgovarao je li kosa otravna ili zatravna, oe li se dati klepati...
Kova je tvrdio da je kosa prava i ako mu se ne svidi moe je vratiti. Ta kosa je dugo bila kod nas, zvali smo je Zonika, mislim da se kova zvao Omer. Sa tom kosom, iako vec istrošena, ali oštra kao guja i ja sam prvi put išao u kosce.
Kad je sve poslove obavio, ušli smo u jednu kafanu. Bila je krcata, iz jednog ugla je dopirala pjesma nekih momaka, jedva smo našli dva slobodna mjesta. Kao da sad slušam rijei mog oca koji je rekao konobaru ''dvije porcije evapa, meni pivu i malom sok''. A tek kad je konobar donio evape ja i sad oseam onaj miris svjee i natopljene lepinje koja me malo i oegla i zalepila se za prste.
Kad god uem negde u restoran, kafanicu, roštiljnicu obavezno naruim pivu (nisam više mali) i evape. Jeo sam i banjaluki, i sarajevski, i baki, i leskovaki, ali sve je to u senci prve porcije evapa u nekoj mrkonjikoj kafani.
Autor: Gerzovac