Bez obzira kakav im je "zvaničan naziv", zvali smo ih jednostavno "čikice".

Dolazak ringišpila je uvijek bio događaj za mališane. Ja pamtim da su dolazili na plato "stočne pijace" i kod "novog stadiona". Uz ringišip i "čikice", obavezno je bilo i gađanje ruža, par flipera, ponekad gađanje konzervi platnenom loptom...

Kasnije su se pojavile i prve video igrice...

Sada sam bio prijatno iznenađen dolaskom luna parka u naš grad. Smjestili su se platou ispod gradske arene.

Autići, tobogan na naduvavanje, ringišpil veliki, mali...

Naravno, nezaobilazne su i čikice, a prijatno iznenađenje su i 4 trampoline. Vriska i smijeh djece su stvarno melem za uši.

Kokice, šećerna vuna, žetoni, nagradne vožnje...

Za skakanje na trampolini 5 minuta - jedna marka. A pet minuta proleti u trenu. Čitav red djece čeka. Skakanje na toboganu na naduvavanje-jedna maka. Gomila obuće u podnožju.

Djeca oznojena grabe uz merdevine od kanapa prema vrhu. Autići, jedna vožnja jedna marka. U svakoj vožnji jedan auto dobija nagradu-besplatnu narednu vožnju. Pred kraj, na razglas se proglašava pobjednik.

Kako je broj autića na mjestu zadnje registracije, obično dobitnici nisu ni svjesni svoje nagrade. A kada im "čiko" ubaci besplatan žeton, sreći nikad kraja - i nova vožnja i priznanje da su "najbolji vozači".

Stoni fudbal je takođe jedna marka. Čitav groz djece navija. Kokice nisu ni približno slatke kod kuće, kao one kupljene u luna parku. Na sve strane-zabava.

Ogromne dječije oči, a sitne kovanice u oznojenim dlanovima. Nedovoljne za sve.

A samo da je još par maraka. "Otišli su sa 15 maraka, a nisu bili ni sat vremena. Idu kući, plaču, svađaju se... Suza suzu stiže. Tvrde da nisu vozili više od jedne vožnje autićima, a sve su potrošili..." - tako jedna majka opisuje doživljaj svojih sinova.

Podijeli na Facebook-u

Tweet