Iako je Podgorija samo petnaestak kilometara udaljena od Šipova, a čak tri puta više od Mrkonjić Grada, ovo pitomo planinsko selo, teritorijalno i administrativno pripada mrkonjićkoj gradskoj opštini.

Upravo u tom pitomom kutku, prijatelju i čovjeku od nauke, Panteliji Dakiću, ove godine stigli su u goste akademici Ljubomir Zuković, Vaskrsije Janjić, Rado Mihaljčić, Slobodan Remetić, Branko Škondrić i Dragoljub Mirjanić. Podgorija je toga dana ugostila i vladiku bihaćko-petrovačkog Hrizostoma i mnoge druge ličnosti, među kojima je bila i generalna direktorka Elektroprivrede Srpske Branislava Milekić i, naravno, načelnik opštine Mrkonjić Grad, Zoran Tegeltija. Došli dragi gosti u Podgoriju da druguju s mještanima ovog pitomog i nadaleko čuvenog sela. Da čuju priče s datumima davnih vremena, te da još jednom namjerniku potvrde kako je ishodište srpske pameti u selu i kako su iz sela u svijet otišli i u njemu postali neko i nešto najveći srpski umovi.

Kad god bi u Podgoriji pripovijedali o onom što je u ovom selu bilo juče i davno, uvijek bi isticali da je iz ovog kraja sa samo dvjestotinak numera, osamdesetak fakultetski obrazovanih ljudi, tridesetak magistara i doktora nauka i jedan akademik.

- Mnogo griješimo što smo zaboravili sela bez kojih nam nema ni budućnosti. Nevolje, nužde i problemi, a svega toga je mnogo samo u selu, bude u narodu snagu i često iznjedruje nešto čega nismo ni svjesni. Te nevolje, nužde i problemi koji su bili svakodnevica srpskog sela svih prošlih vjekova proizvele su mnoge veličine. Sve što smo imali i što imamo dala su nam naša sela. Zbog toga i ono s početka moje besjede - rekao je sa sjetom akademik Nebojša Zuković.

Za drugovanja u Podgoriji Pantelija Dakić gostima podari i priču o davno zaboravljenoj zgodi koje se u Podgoriji sjete tek o nekakvim prigodama.

- Kada su Austrijanci planirali trasu buduće pruge koja je trebalo da ide šumama i vrletima Podgorije, nisu je mogli trasirati pošto je bila kratka, a uz to i vrlo strma. Mještanin Ostoja Prole priskočio im je u pomoć. Natovario je svoga konja cjepanicama i kud god bi Dorat išao tu su inženjeri crtali trasu.

Tako su Austrijanci i trasirali prugu. Poslije su u Beču govorili kako su ovdašnji konji pametniji od bečkih inženjera - ponosno priča Pantelija Dakić.

Starina Relja Vasić danas pripovijeda o tome kako su Srbi ove prostore naselili još 1427. godine kada su u velikim kolonama gladnih, iznemoglih i ljudi bez nade, ovdje stigli čak iz Dubrovnika i mjesta u njegovoj okolini.

Pričali bi u Podgoriji i o tome kako je od prvih godina prošlog vijeka pa do danas iz šumskih revira Lunje Glave i Smiljevca posječeno gotovo trideset miliona kubika uglavnom crnogorice.

- Izračunali smo da se za svih tih godina, na ime posječene šume, u tuđe džepove slilo više od dvije i po milijarde maraka. Da su samo mrvu ostavljali nama, odnosno onima od kojih su to uzimali, gdje bi bio kraj nama i našoj Podgoriji - pita se Boro Dakić.

Pričali bi u Podgoriji i o zločinima koje su počinile ustaše iz Jajca i Šipova. Oni su na prilazima selu, u septembru 1941. godine, umorili osmadesetak seljana isključivo vojno sposobnih muškaraca. Tu je i drugi zločin nad stotinak seljana, uglavnom žena i djece, koje su nekako u isto vrijeme pobili pripadnici istih ustaških jedinica.

Pričali bi u Podgoriji i o zadužbini koju je starina Relja Vasić planirao zaveštati našoj crkvi. I o asfaltnom putu kojeg je podigla republička vlada.

Pričali su u Podgoriji akademicima i o dva hrama nedavno podignuta, koji svjedoče o korijenima pravoslavlja i vjeri koja srpski narod ovog sela, nikada nije ostavljala po strani i na samo.

www.fokus.ba

10.6.2010

Podijeli na Facebook-u

Tweet