28.12.2010..Podrašnica se mora voljeti i kada je nikoljdanska cia okuje ledenim minusima, i kada magle, odozgo s Dimitora i Lisine, prekriju dimove seoskih numera uz koje je, u ovoj naseobini mrkonjigradske opštine, danas malo više od hiljadu i dvjesta duša.
Uz bezbroj pria iz ovog sela, posebno onih o strahotama prošlog rata u kojem je porušeno stotinak kua, ak i crkva Pokrova presvete Bogorodice, te o rtvama i patnjama koje su bile sa seljanima svih ratnih godina, ali i mnogih poratnih, jesu i one o ljudima - Podrašanima, koji ne daju da djedovinu iko više voli od njih samih.
Radomir uza je ljekar, supruga mu Mirjana ekonomista, kerka Milana odnedavno inenjer arhitekture, sin arko je student medicine, a mlai Veljko srednjoškolac. Svi oni su u rodnoj Podrašnici. Iako su imali bezbroj prilika da odu iz rodnog kraja, uze su ostale u zaviaju. Tu ive ivot predaka. Dre stoku, oru djedovinu, melju ita u vodenici na potoiu koji im ubori uz kuu. Ne pada im na pamet na odu iz Podrašnice. Baš kao i Sveti Keiu, prosvjetaru, danas direktoru Osnovne škole "Vuk Karadi", koji ve godinama svoju ljubav prema rodnom kraju i talenat za pisanje dijeli s glumcima i pjevaima, zapravo uenicima Osnovne škole u Podrašnici.
"Raspriale se starice", "Nagluvi djeda", "er mi se udaje", "Ne da mi se lei", "Baka kod ljekara", samo su neke od bezbroj pria koje je Sveto Kei napisao i pripremio za mlade talente iz Podrašnice, koji svu svoju raskoš skrivaju daleko od onih koj bi tu djecu, makar nekad, morali bar posjetiti. I darivati im tada makar rijei podrške.
- Sve što danas ine djeca, a svi oni su uenici sedmog razreda, za svoj konaan cilj imaju elju da od zaborava sauvaju vrijeme predaka u kojem su se lijepa rije i dogodovštine prenosile s koljena na koljeno. I nikada nisu zaboravile. Poput poria o svatovima, o tkanju odjee, o uzgajanju konoplje, o mobama. I još o mnogo emu drugom - kae Sveto.
U Podrašnicu, nakon gotovo šezdeset godina odsustvovanja, vratila se Borjana Jankovi. Ni pet godina nije imala kada je otišla iz Podrašnice. Vratila se poslije krvavih devedestih. Došla u Podrašnicu da iz nje nikad i nigdje ne ode. U Podrašnicu se vratila i starica Rosa ivija, koja, iako u devedeset i osmoj, još uvlai konac u iglu i to bez naoara. Svoju Podrašnicu nije napustio ni Boro Jankovi. Iako su svi objekti njegovog nadaleko poznatog eko-etno-parka Zelenovac od drveta, oni, ipak, nisu zapaljeni za posljednjeg rata. Ljepotu su, eto, znali uvati i cijeniti i hrvatski vojnici koji su ovuda protutnjali. U Podrašnicu su se vratili još mnogi drugi. Bili su daleko od rodnog kraja. Rasuli se po svijetu, a odmah po potpisivanju dejtonskog mirovnog dokumenta došli ponovo u zaviaj.
Danas je u Podrašnici dvadesetak pogona i u njima stotinak zaposlenih. Imaju u Podrašnici i jedino seosko obdanište u Republici Srpskoj. I Udruenje ena, koje od zabrava pokušava sauvatiu sve vrijednosti prošlosti našeg kraja. Danas je u Podrašnici i pria poput one o Dragici, eni Mile Jakice. Ona je, pred sam poetak rata, kupila ikonu Majke boje koja joj je spasila imanje. Kua je ostala itava. I stvari u njoj netaknute. Ništa nije pokradeno.
- Samo je ikona Majke boje, sa ruom koju je neko stavio uz nju, umjesto na zidu, bila na kuhinjskom stolu. Tu smo je zatekli kada smo se vratili... Hrvatski vojnik, najvjerovatnije vjernik, poštedio nam je sve što smo ostavili kada smo krenuli u izbjeglištvo. Najvjerovatnije je taj ovjek mislio da je umjesto Majke boje, koju sam imala, na zid bila okaena rimokatolika ikona Blaene djevice Marije. Nikada nisam mogla ak ni naslutiti da e mi ikona spasiti kuu. Sa zida je više nikad ne skidam - na kraju e Dragica Jakica.
"Fokus", www.fokus.ba