"Ima jedno djetinjstvo, koje tuzno gleda iz mraka. Imam potrebu da svoja osjecanja istocim na papir, da ostavim mali trag djetinjstva i mislim, da cu samo na taj nacin moci, da bar malo vidim sebe, bas onakvog kakvog pamtim i sada mi se cini, da nisam bio ono sto sam sada."

 

Kisa pada danima, vidik je zamracen, nejasan, kroz sumaglicu se jedva naziru obronci planine. Magla se spustila duboko, odnekud iza najvisih vrhova, jedva se naziru dva oka, dva jezera koja je iznjedrila. Iz omanjeg, tekla je rjecica, ponekad, kao sada, zbog kise koja ne prestaje, plaha, bujna i nemirna, a, inace je skoro tiha, u susno vrijeme, necujna. Uz krivudavi tok, daleko dole, prema gradu, kretao se covjek, vec zasao u godine, jedva se raspoznavao, utopio se sav u okolis, ne primjecujuci se. Kretao se sporo, tiho i necujno, ne primjecujuci kisu, mokar, sam sa sobom i mislima. Rano jutro je. Kisa je iznenada pocela da jenjava, a magla se lagano povlacila, tamo,  odakle je i dosla, za sunce je jos bilo rano, otkrivajuci divne proplanke, uscvjetala brda. Poj ptica se vec, s´ vremena na vrijeme, stidljivo probijao iz obliznjeg sumarka, oslabljen hucanjem nabujale rijecice. Mirisi ranog proljeca, slatki i opojni, ulazili su mu u nozdrvice, zelja za stapanjem sa prirodom pojavila mu se opet, i ta zelja  uvjeravala ga je ponovo o tezini muke koju nosi.To opojno bujanje zivota oko njega, natjeralo ga je da sklopi oci. Sjecanja su trperila i navirala. Ne, nisu to bila sjecanja, bio je to radostan osjecaj zivljenja, uzdrhtalo spajanje sa svim oko sebe, prisustvo u drugom vremenu, davnom, kada od njega sadasnjeg, nije postojalo nista.

Priblizavao se gradu, iako nije bio svijestan. Koracao je kao u snu, ne primijecujuci, sa lijeve mu strane, nagorjele grede nekadasnjih kucica, koje su, vjerovatno, sluzile za odmor. Misli i dusa mu stopili su se sa hucanjem vode. Huka i grgolj, iznenada su se stisavali, rijecica je bila ukrocena branom od velikog kamenja, pjenusava voda se prelijevala preko. Bio je to mali "bent",  bazencic za djecija kupanja, a, u vrelim danima i za rashladjivanje odraslih. Prelijepa, netaknuta priroda, sa "bentom"  kojega je uokvirivala, ima naziv "Talicka", sjecao se, mjesto za prave izlete i uzivanja u tisini i miru.

Stajao je, kao da je tek dosao sa namjerom. Uskoro ce se kroz sumarke probiti zlatne zrake, cuo je vec djeciji smijeh i ciku, prskali su se, neka draga lica iskakala su iz tmine zaborava, mada je bilo tek rano proljece. Sarao je pogledom uz brdo, sa lijeve mu strane, bilo mu je odnekud poznato. Iz tmine, iskoci neki djecak, pa ponovo nestade. Pojavio se bas u trenutku njegove slabosti, opcinjen ljepotom prirode, pomislio je na tren da vidi stvari kako ne treba. Gledajuci kako jutro opkoljava brdasce svilenim sjenkama, ocekivao je da se djecak ponovo pomoli. upijajuci svu ovu ljepotu zivota koji je bujao, mislo je, da, iako je zivot samo jedan cas, dan, zasto se borimo da ga, isto tako, na isti nacin produzimo, a u podsvijesti se nadamo, da, ako je zivot samo tren ovozemaljski, vjecnost je bolja!

Sklopio je oci, mirisala je zemlja, sunce se pomaljalo, vec je bilo puno svilenih sjenki ispod stabala. Djecak, njegov drug iz djetinjstva, stanovao je negdje gore, preko brda. Okolis mu, u mislima , zamijeni skolsko dvoriste, graja, vika i smijeh razdragane djecice, igra "ganje" i odjednom mu iskoci slika, djecak i on se ´rvaju. U poduzem "nosanju", on obara djecaka i sjeda mu na prsa. Drugar ga vise i ne gleda, zagledao se negdje gore, u plavetnilo ljetnjega neba. Bilo mu je zao, zao mu je i sada, mada su poslije postali dobri drugari, kako to samo djeca znaju. I ucinilo mu se da ga je skoro vidio na jednoj fotografiji, na nekoj proslavi, covjeka mladolikog, dobro izgledajuceg, ali vise nije bio siguran da je to on.

Otvarajuci oci, spustao se sporo prema gradu. Huk rijecice opet se sve manje cuo, razlijevala se u nekoliko tokova, mirna, bila je ponovo ukrocena, sjecanja su ponovo navirala. Bila su tu nekada dva mlina, kao djecak, poznavao ih je veoma dobro. Mati ga je slala cesto, sa dvije, ovece platnene kese sa psenicom i kukuruzom, ovdje u jedan od mlinova. I nije cekao da zito bude samljeveno. Ispod teskog kamenog zrvnja, frcalo je brasno u drveni sanduk, culo se hucanje vode kroz badanj, koja je tjerala vodeni tocak. Brasno je dobivao od mlinarke odmah, od ko zna cijega zita i vracao se kuci, ulazeci u ulicu, koja je vodila prema mostu. I krivo mu je bilo sto su rijecicu ukrotili, da bude poslusna i uvijek mu je bilo drago kada nabuja i ne da se pokoriti i kada bi mlinovi stali. A, daleko dole, niz rijecicu,prije drugoga mosta i izlazu iz grada, bas u ovo vrijeme, mislio je sjetno, dolazio je cirkus na lijevoj strani preko ceste, gdje su sada zgrade za stanovanje, sjeca se ringispila i velikog satora, u kom su glavni akteri predstave bile zivotinje, jadne, bjesomucno dresirane i ukrocene. Izmedje ukrocenosti zivotanja i rijecice bila je neka uzajamna povezanost. I rjecica i zivotinje izgubile su svoju slobodu, a znao je isto tako dobro, da je bilo drugacije, bilo bi to na stetu mlinarki i zaposlenih radnika u cirkusu. Ali, dva dobra je tesko sastaviti.

Pri samom ulasku u ulicu, sa desne strane, uski drveni mostic, voda se vec uveliko, pjenusava, popela prijeteci. I svaki put, kao dijete, vracajuci se iz mlina, prelazio je preko mostica, i dvadesetak metara nize niz rijeku, svracao kod svoje tetke. Bila je vec starica, zivila je sa svojom kcerkom koja je imala fizicku falinku. Bile su same, nezasticene, uboge. Mati mu je, svaki put, kada je isao u mlin, ponavljala nekoliko puta, da ne zaboravi svratiti kod njih, da im da pola brasna, a zaboravio nije nikada!

Covjek je krenuo prema gradu, uz sokak prema centru. Prolazio je svijet kraj njega, niko ga nije primjecivao. Poznavali se nisu. Docekala ga je zaglusujuca muzika i buka iz mnogobrojnih kafica punih omladine, muzika razna, iznenadio se, najvise narodna, novokomponovana. I vise nije prepoznavao ni objekte ni ljude. Stepenicama se popeo u centar grada, usao u park, i osjetio, po prvi put, ocekivajuci parkic njegovog djetinjstva i mladosti, da je on ovdje stranac. Zapalio je cigaretu, svijet je prolazio, njemu nepoznat. I u jednom trenu, pomisli da je nekoga prepoznao. Kroz park se setala jedna porodica. Covjek povisok, bijele, srebrene kose, ali mladolik i lijep, sa zenom mu, blaga lica i sjetnoga pogleda i kcerkom im, andjeoski lijepim i njeznim licem sa krupnim, zelenkastim ocima, duge plave, leprsave kose, dvadeset tri, cetiri godine joj je, mislio je. Prosli su pored njega i ne pogledavsi ga, niti je on vise gledao za njima. Opet sam se prevario, pomisli. U dusi mu se nesto stislo, ponovo zatvori oci, pa se ponovo vrati u djetinjstvo, kada je u majcinoj kuci sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu. A, sada je ovo nesto drugo, nestali su zlatni snovi i on nije bio vise taj daleki djecak, mozda samo ponekada, ali, duboko u dusi. Sada je tako usamljen. I, mislio je : "Sve je lijepa tajna, i sve ima samo buducnost, ili neko bezgranicno trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu dogadjaji, vec raspolozenja, ponekada su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale slike, lica sto u magnovenju planu u tami, neciji smijeh u suncano jutro, odsjaj mjeseca na tihoj rijeci, cvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te cestice bivseg zivota, niti sam znao zasto su se zadrzale toliko vremena. Je li moguce da su znacile nekad, zato su se i upile u pamcenje, pa se zaturile, kao stare igracke. Zaboravio sam sebe bivseg, utopljenog u vrijeme, i sada su isplivali razbijeni ostaci i olupine.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadica, od odsjaja, probljesaka, sav od slucajnosti, od neprepoznatljivih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada vise ne znam sta sam u tom krsu."