23.1.2011..Jos prije dvije godine, kad sam saznao da je umro nas prijatelj, poznanik i sugradjanin Ivsinovic Hrvoje - Hrvo, imao sam zelju da napisem nesto o tome dobrom i nadasve postenom i veselom covjeku.
Hrvo je ostavio upecatljiv trag na sve ono sto je ostalo lijepo u sjecanju o mojoj i mladosti moje generacije. To je vrijeme kada je iskljuciva zabava u gradu bila muzika u Hotelu "Krajina", kino, i subotnja i nedeljna igranka.
Kulturno-zabavni zivot u nasem gradu bio je kudikamo bolji i sadrzajniji od drugih obliznjih mjesta: Bugojna, D.Vakufa, Jajca i Kljuca. Gradski hotel, impozantnog izgleda (srusen 1971) imao je uvijek muziku uzivo koja se je mijenjala svakih mjesec dana. Mi mladji, rijetko smo zalazili tu, jer za nas su najljepse bile nase subotnje i nedjeljne igranke.
Hrvo je bio harmonikas u sastavu sa Svetinovic Nedom, koji je bio saksofonista, gitarista je bio Rasim Velic, a za bubnjevima su se izmjenjivali Enver Velic i Hrvin brat Ivo.
Pred ocima mi je plesna sala pravougaonog oblika. Na vrhu sale bila je podignuta bina za orkestar, a dole oko cijele sale, uz zidove i prozore, bile su poredane kancelarijske stolice na kojima su sjedile pretezno djevojke, a mi mladici smo bili po grupama u sali ili, oni koji su pusili, vani, na hodniku ili stepenistu. U sali se nije pusilo. Na nasim igrankama je bilo puno mladica i djevojaka iz obliznjih mjesta, a posebno iz Jajca. Ne pamtim da je ikad na nasim igrankama bila i najmanja svadja.
Moja generacija je voljela slusati zabavnu glazbu. Slusali smo je preko radija ili sa gramofonskih ploca. Televizija tada nije bila. Sve tadasnje hitove, kao Dajanu, Marinu, Lazarelu, Ko to zna, ko zna, Jabuke i tresnje, Ta tvoja ruka mala, Samo jednom se ljubi, pa svjetske hitove kao Manuela, Marina, Dajana, te mnoge ondasnje talijanske hitove, nas je orkestar znao svirati. Te hitove je cesto pjevao nas dragi pokojni profesor Dusko Arezina.
I dan danas se cudim, otkud toliki talenat tim nasim iz Hrvinog sastava, da za kratko vrijeme nauce svirati bez greske te tada popularne melodije.
Hrvo je bio omiljen medju nama, tada mladicima i djevojkama. Bio je stariji od nas desetak godina, ozenjen i imao je 3 djece. Imao je veliku slicnost sa jednim poznatim holivudskim glumcem, koji je igrao negativne uloge u kaubojskim filmovima, ali nas dragi Hrvo je imao najpozitivniju ulogu u nasem mladalackom odrastanju.
Radili smo skupa u Tvornici vijaka "Metalac". Svaki dan za vrijeme dorucka (pauze), zelili smo da budemo u njegovoj blizini i da slusamo njegov smijeh, sale i obavezna njegova uputstva i poduke kako i na koji nacin upoznati i prici djevojci. Posebno njegova saljiva poduka je bila kako se ponasati sa djevojkom za vrijeme plesa i kako i na koji nenametljiv nacin privuci djevojku uz tijelo.
To je bila njegova teoretska obuka, a subotom i nedjeljom je na plesu bila prakticna. Na zvuk njegove harmonike on bi u sali pogledao u nas i onim svojim karakteristicnim pogledom i migom dao do znanja: "Sta cekate, naprijed". Pratio nas je sa bine i svojim pogledom davao do znanja je li zadovoljan ili nije.
Ponedjeljkom, za vrijeme dorucka, bile su obavezne analize, kritika ili pohvala nas njegovih ucenika.
I sad nakon vise od 55 godina, pred ocima mi je puna plesna sala mojih dragih prijateljica i prijatelja. U mislima su mi svi sudionici, sada mnogih od njih vise nema, i sretan sam sto sam zivio sa njima i sto smo proveli tako lijepu i bratsku mladost.
I danas, nakon tolikih godina, u usima i u mislima odzvanjaju mi velicanstveni zvuci melodija Hrvinog orkestra, ljepsi i bolji od okakvog Beckog simfonijskog orkestra.
Autor: Cazim Gacic Svedska