Početkom pedesetih godina prošlog vijeka narod je teško živio na selu. Smjenjavale su se gladne sa rodnim godinama. Zemlja je bila posna i kamenita. Sjećam se kao djete, zemlja se orala sa drvenim plugom, uglavnom na volovima, ponegdje na konjima. Trava se kosila ručno sa kosom, a žito se želo sa srpom. Snoplje se vršilo sa konjima, na armanima. Nije bilo traktora, vršalica, a niti kombajna. Sve se to radilo ručno bez ikakvih mašina. Selo je živilo od danas do sutra, golo i boso.

Te godine, ljeto je bilo u punom jeku. Avgust je već bio nastupio. Žega je bila malo splasnula, i nije više bilo velikih vrućina kao u julu. Noći su postale svježije i duže. Livade su  bile pokošene i sijeno sadjeveno. Svuda se naokolo osjećao opojan miris pokošenih livada, i osušenog sijena. Ljetina je bila ponijela kao nikada do tada. Sve je bilo prerodilo, kako žito tako i voće. Narod je bio umoran od rada ali zadovoljan. Čekala se žetva da počne. Svakom domaćinu je bila samo jedna misao u glavi, samo da ne bude kiše u avgustu.  Svi su strijepili od lošeg vremena, jer onda propade ljetina.

Te večeri, taman smo se svi okupili u kući, kada moj djed Milan iznenada ustade, zgabi svoj štap i polako izađe napolje. Već je bio pao mrak. Samo su rojevi zvijezda raskošno svjetlucali na tamno-modrom nebu. Sve je počelo da tone u san, ljudi u kućama i stoka u štalama. Jedino su cvrčci remetili noćnu tišinu naokolo. Na hiljade ih je cvrčalo po smrekama, baščama, ogradama, i živicama. Sve se to slijevalo u jednu čudesnu harmoniju.

Djed napravi nekoliko koraka ispred kuće, i kao sijenka stade u mraku, nasloni se na svoj krivi štap te svojim sanjivim i umornim očima brzo preleti preko neba. Zaustavi se na sazvježđu Velikih i Malih Kola. Uvijek je volio da gleda i broji te zvijezde pravilno raspoređene u obliku zaprežnih kola. Nije znao zašto to čini. Ali, svaki put ih je brojao iznova kao ovce, da se nije koja izgubila. Inače, kao pobožan čovjek sa strahom je gledao u nebo. Imao je na umu da je Bog gore. Tako, ponekad uveče zureći kroz prozor u nebo, stalno je razmišljao o ljudskom životu. O tome, koliko je čovjek mali i nejak a koliko je svemir velik i moćan.

Ocekivao je on da uskoro počne žetva i vršidba žita, ali se plašio kiše i poplave. Mučila ga je ta neizvjesnost, te je izašao napolje da malo osmotri mlad mjesec i da  “vidi” kakvo će vrijeme  biti u avgustu.  On je to “gledanje” u mlad mjesec naučio sam, uz božiji blagoslov. U tome se djed mnogo izvjestio i rijetko je griješio. Sjećam se, često smo ga mi djeca zapitkivali da nam kaže kakvo će vrijeme biti sutra. Djed je odmah mudro odgovarao: “Diko moja, ja ne znam. Moram da pogledam gore u nebo, u mlad mjesec”.

Iznenada, mlad mjesec se pojavi iza brda.  Djed ga odmah ugleda, prekrsti se i u sebi reče: “Slava Bogu, eno ga”. U isti mah sav se pretvori u oči i nijemo poče da posmatra mlad mjesec na odsjaju neba. Nesvjesno, brzinom svjetlosti kroz njegovu glavu proleti na stotine mjesečevih mjena, od mladog mjeseca do uštapa, koje je on posmatrao u svome životu. Tako, stojeći nekoliko minuta izolovan od svega ponovo se prekrsti i tiho reče u sebi: “Slava Bogu, biće lijepo vrijeme. Nije mjesec legao na kapnicu.” Zatim polako se okrenu i tiho uđe u kuću, te radosno reče da ga svi čuju: “Bog je dao, neće biti kiše u avgustu. Sutra idemo da pravimo arman za žito.”

Sutradan, vijest da je djed Milan “vidio” da neće biti kiše brzo se pronijela kroz selo, i svi su se radovali tome.  Govorili su glasno:  “Neće biti kiše u avgustu, biće žita, neće biti gladi ove zime”.

Prohujalo je mnogo godina od tada. Selo se potpuno izmjenilo, i više nije što je bilo. Život se promjenio u selu. Stigli su traktrori, vršalice, struja, voda i asvaltini putevi. Živi se mnogo bolje nego prije. Međutim, bijela kuga je zavladala selom. Nema više ko da radi zemlju. Umjesto žita, sada korov i živica rastu po njivama.

Pored toga, nema više vidovitih ljudi u selu da “vide” kakvo će vrijeme biti, sušno ili kišno, da osmotre kako leži mlad mjesec na nebu, na kapnici ili ne.  Moj djed je davno otišao na onaj svijet. Praznina je ostala zauvijek.

Sada, ljeti uveče često pogledam u nebo i uvijek zaustavim oči na Velikim i Malim Kolima da uhvatim zraku moga djeda Milana.

Autor: Podraščanin

Podijeli na Facebook-u

Tweet