20.10.2011..Ovih dana prolazei vojvoanskim drumovima, ne moete a da ne primjetite kombajne koji špartaju ravnicom i beru kukuruz. Posmatrajui kroz prozor autobusa nepregledna polja, misli me odvukoše u djetinjstvo, i prisjetih se naših ljudi koji su organizovano išli u berbu kukuruza u Vojvodinu.
Predivan prizor, sunce jednom svojom polovinom zašlo, a drugom polovinom šara zracima po poutelim stabljikama koje dobijaju neku udnu zlatnu boju.
Zamišljam svog oca, komšije, moje zemljake kako su se rasporedili u redove i kako svojim vrednim, uljevitim rukama kidaju klipove kukuruza. Ti isti klipovi, kad se završi berba, prvo vozom donekle, a zatim kamionom, stii e u selo.
Kao da sad slušam povike ko ih prvi spazi - Stigli "banati"! Ljudi su taj kukuruz zvali banat, bez obzira gdje je ubran, da li u Banatu, da li u Bakoj. Bio je to praznik, malte ne, za celo selo. Ljudi su se okupljali oko gomile banata koji su zaista djelovali impresivno, onako krupni kao cjepanice, uti sa jednolinim redovima zrnevlja.
- Vidi, bolan, šta ti je kuruz, a ne ko ove moje babice, daj navalile vrane, daj jazavac se navadio, daj divlji krmci, nema ga tri vree, krsne mi slave, vie moj komšo.
- Ma, varklija ti je šaka našeg, neg torba banata, to je šupljo!, protivi se jedan iica.
Neki su došli da se vide sa beraima, da se raspitaju o svojm roacima koji su se odselili kako su, jesu li obikli u toj ravnoj zemlji... Neki su dobili i poklone koje su im poslali roaci. Kako sam se samo obradovao kad sam otvorio paket, a u njemu kolai na kalupe, poslala mi teka. Sa velike rpe sepetima su dijelili beraima kukuruze koje su tovarili u zaprena kola i odvozili ih kuama.
Sve je to bilo propraeno priom, dogodovštinama iz berbe, o gazdama kod kojih su radili, o dva razliita svijeta, neki su hvalili, a neki kudili i Vojvodinu, i ljude u njoj.
Neki od beraa zuvjek su otišli u Vojvodinu zamišljajui da e imati banata u izobilju, neki ostadoše na vrletnoj zemlji sijuci njivicu kuruza, borei se sa jazavcom i divljim krmcima. Veina njih sada bere nebeske njive obrasle kukuruzom.
Iz razmišljanja me prekide glas konduktera: - Novi Sad!
Tridesetak godina sam ovamo, a jos posigurno ne znam da li je varklija šaka onog našeg domaeg kuruza ili torba banata.
Autor: Gerzovac