18.11.2011..Kad se osvrnem unazad, u djetinjstvo,bješe mnogo zanimljivih starina,jedan od njih, svakako, je ujak Uroš.
On je bio roeni brat moje babe, ustvari on je ujak mome ocu, ali i ja sam ga tako oslovljavao. Bješe to krepak starac, bistra uma i mnogim stvarima je bio vješt. Ve je bio malkice pogrbljen, ali jos vrst i ilav.
Umio je da namesti ruku ili nogu kad neko išaši, da uškulji ovnove, da kastrira bikove, ma nema šta mu nije polazilo za rukom. Ja sam ubjeen da je cijelu Zbirku narodnih junakih pjesama znao napamet. Bio je veoma poboan i nijedan posao nije zapoinjao, a da se ne prekrsti i ne oita Oenaš.
Najviše sam volio kad ujak doe kod nas da kolje ranjske krmke. Kako sam se samo radovao kad mi ostavi i uredi mijur koji mi je bio zamena ne samo za balon, nego i za loptu. Uivao sam kad ujak see (udi) meso a ja mu pridravam i pomaem. Dok je to radio, pjevao mi je junake pjesme, najviše o Marku Kraljeviu, a ja sam sve to upijao, vjerovatno sam tad i zavolio narodnu poeziju.
Pricao mi je razne prie, zaista je imao smisla za to, a i mnoge dogaaje iz svog ivota. Naroito sam voleo prie iz perioda Drugog svjetskog rata, ali, nekako, uvijek je ujak bio glavni junak, ponekad sam se pitao da li je to istina ili to ujak pusti mašti na volju.
Bio je veliki filozof, bez obzira sa kim ,i o kojoj temi priao, uvijek je tjerao po svom i rijetko je priznavao da nije u pravu. Još mi odzvanja eho njegovog karakteristinog grohotnog smijeha, ahahaa!
Kad sam porastao i kad sam neke stvari poeo saznavati, esto sam se upuštao u raspravu i nadmudrivanje sa ujakom. Jednom prilikom mu rekoh - Ujae, znaš li ti da se zemlja okree? On me samo pogleda i ree - e si to, bolan, uo? -Uili smo u školi, kao iz topa povikah ja i mislei da sam ga sad ostavio bez teksta. -O, grdna rano, jesi i manit, ajde ti veeras zatesi šljivu pa da vidimo hoe li se sutra okrenuti prema Novakoviima, ahaha! Naravno to je bio njegov pobjedonosni smijeh i nikakvi argumenti nisu pomagali, ma ni sam Tesla ga ne bi ubjedio.
Ipak, jednom prilikom uspio sam prevariti ujaka. Nešto smo radili kod nas pa smo i omrkli, te e ujak kod nas i konaiti. Poslije veere zatrai on da pije vode, a mi smo nosili vodu iz oblinjeg bunaria, vode je bilo u njemu samo zimi i kad je jako kišovito vrijeme. Ujaku se ne dopade ta vode, veli da ga nadima, hoe on da ja idem na Radulovia bunar, koji je bio malo dalje, da mu donesem vode. Uzeh na brzinu kantu i donesoh opet vode sa nasšg bunaria. Ujak nali pun pisker, skoro ga iskapi pa povika -E, reko li ja, ovo je prava voda, ahaha!
Kako sam otišao u Vojvodinu, ujaka sam sve ree viao. Poslednji put sam ga vidio pred sam rat. Godine su ga dobro pritisnule, leao je na seiji, bio je ozbiljno bolestan. Kad me je ugledao, jako se obradovao, suze su mu se skotrljale niz starake obraze. -Ma, znao sam ja da eš ti doi, djetiu moj, prije nego što odem na onaj svijet da uvam jarie, ahaha!
Primjetih da u njegovom smjehu nema više one siline, a ni snage u stisku njegove ruke. Priali smo o svemu, ustvari više me je zapitkivao o mnogim stvarima. Kad sam se opraštao od njega, kao da sad slušam njegove rijei -Dijete, uvaj se, izgleda dolazi gadan vakat, moglo bi biti belaja!
Ubrzo, prije gadnog vakta i belaja, javiše mi da je ujak Uroš, kako on ree, otišao da uva u vjenim pašnjacima svoje jarie.
Upravo sam danas pomagao drugaru, svinje mu je klao mesar profesionalac, ja sam mu pridravao, on je to radio utke, brzo, rutinski, a ne sa pjesmom i emocijama kao nekad moj ujak Uroš.
Autor: Gerzovac