9.12.2011..U Šušnjarevu gaju, na samoj medji izmedju Gerzova i Baraa, prelijepom predjelu koji ukrašavaju stoljetni hrastovi, pukla je, u barakom kraju, prva ustanika puška u Drugom svjetskom ratu. Upravo na tom mjestu, poslije osloboenja, 27. jula proslavljao se Dan ustanka u Bosni i Hercegovini. Bila je to najvea svetkovina za naš kraj, tog dana se okupljalo nekoliko hiljada ljudi.
Proslavi (taj naziv se ukorjenio) radovali su se i stariji i mlai, a posebno mi djeurlija. Ve od poetka jula poeli bismo da brojimo dane, nestrpljivo išekujui taj dan. Pošto smo uglavnom uvali krave i ovce, tog dana smo ih ranije zatvarali, kako bismo stigli na proslavu.
Iz pravca Gerzova prema Šušnjarevu gaju slivale su se reke ljudi, ne samo iz Gerzova, nego i iz Trnova, Sokoca, Dragnjia. im stignemo do Zlokosa,ve se uje graja, mada smo blizu, postajemo sve nestrpljiviji, marci nam prolaze, sve je u nekom slatkom išekivanju.
I odjednom sa vrha Zlokosa,kao na tepsiji ukazuje se ljudski mravinjak.Prosto smo opinjeni atmosferom,ne znamo kuda i na koju stranu prvo da krenemo. Tu su tezge sa igrakama, dugo sam maštao o pištolju koji izbacuje plastinu strelicu, o plastinom pijetlu koji lijepo svira, o novaniku na rasklapanje na kojem je tim Crvene zvezde sa Dajiem na elu. A, sa druge strane razne akonije: na vjenima nanizani kolai, lizalice sa sliicama fudbalera, pa sladoled na toenje, pa prosto ne znaš kuda bi prije.
Zborište dijeli put izmedju Gerzova i Baraa, pa je na desnoj strani, kad se ide iz Gerzova, bila bina i veina dešavanja se zbivala tu, dok se na lijevoj strani nalazilo igralište na kojem se igralo finale uvenog Barakog turnira. Sjeam se kako su moju panju privukli zvunici, blizu sam stajao i nikako mi nije bilo jasno kako to funkcioniše. Sa bine se obino obraao neko od opštinskih funkcionera, koji je esto prekidan klicanjem drugu Titu, komunistikoj partiji, bratstvu i jedinstvu...
Poslije govora sljedilo je, kako se to kae, narodno veselje. Bile su tradicinalne konjske i pješake trke ,bodljevina bikova. Kao djeak pamtim da su u konjskim trkama bili nenadmašni konji Spasana i Jove Grahovca (djed i otac od, sad ve poznatog Zmaja od Šipova). Boe, kako sam se radovao kad je Peronja mog prike Markania Radulovia pobjedio uvenog bodaa Krilonju, Dušande Jaksia iz Sokoca.
Svakako, niste mogli a da ne primjetite, na sred zborišta pobijenu stoinu na ijem se vrhu vijorila košulja. Onaj ko se uspue uz stoinu, koja je obino bila namazana lojem, za nagradu je dobijao u to vrijeme popularnu perlonku košulju. Zaista je trebalo biti spretan i vješt, ali uvjek bi se našao neki dobar puza.
I kad se sunce polako naginjlo preko Šušnjara ,moji drugari i ja bi se ve tiskali kraj aut linije kako bismo zauzeli što bolju poziciju za finale u malom fudbalu. Najvei rivalitet je bio izmedju Gerzova i Baraa, kako bi se to današnjim fudbalskim argonom reklo, bile su to utakmice visokog rizika. O znaaju Barakog turnira sam vec pisao, onaj ko je podigao pobedniki pehar u Šušnjarevu gaju, ušao je u istoriju, na svu sreu polovinom osamdesetih i ja sam se našao meu besmrtnima.
Nakon utakmice, malkice nevoljno, ali moralo se natrag kui, moralo se u stvarnost. Danima smo priali i sumirali utiske sa proslave.
Proslave u Šušnjarevom gaju odavno nema, imaju samo oronuli stari hrastovi, pomalo usamljeni kao nijemi svjedoci da je nekad tu vrilo ko u košnici.
Autor: Gerzovac