Jutros pogledah kroz prozor i divan prizor mi se ukaza, vojvođansku ravnicu zasipa snijeg. Sipa kao iz rukava, nekako ravnica mi djeluje zbunjeno kao da nije navikla na ovakvu mećavu, ali kao i uvjek mirna i krotka, podnosi to ćutke, ne buni se, a snijeg, iz sata u sat, sve je više pritiska, svakog časa je viši i viši, još koji centimetar pa pola metra.

Ovaj snijeg me podsjeti na snijeg mog zavičaja, liči na snijeg mog djetinjstva.

Prva koja bi predvidjela mećavu bila je moja baka: "Čujete li, djeco, što ječi gora, sprema se mećava?!" I stvarno kad bolje oslušneš, čuje se neka huka prema Čardaku, Smiljevcu, i rijetko bi baka omanula u svojoj prognozi.

Ni dan danas mi nije u potpunosti jasno kakvu to čarobnu moć ima snijeg, te mu se djeca toliko raduju. Mojoj sreći nije bilo kraja kad bih se izjutra probudio pa pogledam kroz prozor, a ono sve se bijeli, blješti, oči se sjene, ne možeš od miline gledati.

Zaista i zime više nisu kao sto su nekad bile, malkice me ova podsjeti, ali onda su zime trajale duže. Sjećam se da je rijetko koji 29. novembar (Dan Republike, tad nismo išli u školu) bio bez snijega, a nije se dizao sve do polovine marta, a nekad i duže. Vremena za čarolije, koje nam nudi zima, bilo je napretek.

Ipak, najbolje je bilo za vrijeme zimskog raspusta, tad smo imali najviše vremena za sankanje, skijanje, grudvanje, klizanje, "slikanje u snijegu"... Sjećam se svojih prvih sanki, ustvari to su bile neke male ligure, ali povozite neke, bio sam na njima brži od nekih drugara koji su imali velike drvene pa još potkovane šinjicom ili od nekih koji su imali željezne.

Veliki žal je bio što nisam imao svoje skije, a toliko sam volio da skijam. Na nizbrdici gde se su se okupljali skijaši, uglavnom stariji od mene, spuštao sam se pješke pa bi im iznosio skije, za uzvrat oni bi mi dali da se spustim po koji put. Taj osjećaj dok juriš na onim drvenim skijama, a oči počnu da ti suze od hladnoće i brzine, dugo nosiš u sebi.

Naravno,da ne možeš zaboraviti one scene kad dodješ kući sav mokar od snijega pa uletiš u toplu sobu, a noge koje se crvene od hladnoće gurneš u rernu da ugreješ, a na šporetu kvrca kiseli kupus.

Zima u našem kraju znala je često da pokaže i svoju nezgodnu narav, znale su takve mećave biti što bi rekli - niko nikud! Nije slučajno ono narodno poređenje - snijeg svezo do streve. A kad snijeg tako upada, nije se moglo ni na prelo otići, što kazuje pjesma - Ne mogu ti doći mala, pala ovce na metala.

Bilo je i velikih ucika (hladnoća) pa se stvori pokorica i komotno si mogao da hodaš po snijegu, a da ne propadaš. Sjetih se i jedne pjesme - Nešto mi se mala uzigrala ko lisica kad je pokorica.

I tako zima za zimom, postadosmo stariji, život nas natjera da potražimo neke toplije krajeve, ali jedna prava mećava, sa svojim čarima i nevoljama, vrati nas u djetinjstvo i osjetih neku toplinu oko srca na minus petnaest.

Autor: Gerzovac

Podijeli na Facebook-u

Tweet