11.9.2012.."Krijei švraka,do'e neko!" vie moja baba prebirajui gra' u hladu stare jabuke. Sestra i ja se posvaali oko toga iji je red da ode da izviri da se kobila Rua, koja je bila pripeta u Spasojiinoj baši, nije otrgla sa pripona i otišla u zijan.
"Re'u vam ja materi kad doe, da ništa ne slušate, samo prkosite!", galami baba na nas. Utom trnapi i prija Rosica, nismo ni primjetili kad je otvorila struicu. "O moja prijo, vazdan se "koljem" sa njima, nee da slušaju", vie baba pozdravljajui se sa prijom.
Poslednjih mjesec dana prija Rosa bila je kod keri i sinova u Vojvodini pa došla da sa babom malo proenglendiše. Po obiaju vadi iz depia svog jeleka po dvi cukrice šeera meni i sestri. Baba se raspituje kako su tamo, šta rade, kako su joj unuad... "Ma ne bi vala mogla tamo obiknuti pa ne znam šta da mi daju. Uguši u prsima, ne mereš danuti. A,voda?! Radije bi pila sa lokve! Moja prijo, doekali nema vajde, prevrte, kolaii, štrudle, oblatne".
Kad pomenu štrudle, sestra i ja ne pretvaramo, gledamo u priju, a neka slatka vodica poinje da curi na usta. "Bome, plao su razmitili djecu, drincaju do podne, samo belje u onaj talavizor, jope štokve im slatkarije prikuilo."
Stariji su slatkarijom zvali sve što je slatko, kolae, keksove, bombone... Stariji i moja generacija ne mogu se pohvaliti da su se u najranijem djetinjstvu najeli kolaa, jednostavno to nije bilo u tradiciji. Tek poneko bi za krsnu slavu spremio patišpanju, kasnije su poeli oblatne, onda malo mlae generacije ena poele su su mijesiti kolae po raznim receptima.
Prvi pravi kola pojeo sam prilikom upisa u prvi razred. Uiteljica Radmila je pozvala moju majku i komšinicu Milju na kavu, a meni i Bobi je donijela kola. Kola je bio neki okoladni, mekan, kad sam zagrizao, bio je to slatki šok za moj organizam, ini mi se da taj ukus i dan danas osjeam. Što kau onoga što imaš nisi eljan, varenike koje je bilo u izobilju, nisam mogao oima pogledati, a slatkarije bi pojeo tovar, samo da je bilo.
Srea pa mi je zadruga bila blizu pa sam koristio svaku priliku kad se moglo kupiti nešto slatko. Sjeam se bombona u fišeku, prvih vaka u obliku cigareta, lizalica na štapiu. Prva okolada koju sam pojeo mislim da se zvala "Kauboj Dimi", Dvojni C, sok u tetra vreici na cjevicu. Razni keksovi, od ajnih kolutia na vaganje, pa do onih mješavina - male "petice" i velike"osmice". Veoma popularne su bile i Jadro napolitanke kad su se pojavile, pa krem štapii...
Jednom prilikom, kad smo ostali sami kod kue, sestra i ja smo odluili da napravimo patišpanju. Iako je bila mala, moda trei razred, ona je to umjesila, zašeerila, umutila jaja, a ja sam otisao u strievu baštu i nabrao ribizli, valjda sam htjeo da to bude neka vona varijanta. Kad smo ispekli, najviše je to liilo na neku tanku ljevušicu, ali mi smo to sa slašu pojeli.
Kad sam krenuli u školu u Barae, moji drugari i ja, eljni kolaa, svaki dinar smo davali za baklave, krempite, šampite... Ipak, moj omiljeni kola je (h)urmašica. Urmašice sam zavoleo kad sam krenuo u Šipovo u školu, majstor Fazlija je pravio najbolje urmašice.
Vremena se mijenjaju, zimus sam bio kod kue za slavu. Kolaa koliko hoeš, ne znam da li sam koji pojeo. Interesantan mi je bio moj komšo sa svojim komentarom - Brale, nee meni više kola u slavu. Ona moja dala sto maraka za kolae, niko ne jede, a ja ih u pono pjan udam laktom po stolu.
Da li vremenom ta elja za slatkišima gasne, naravno da i danas volim slatkariju. Barem,danas nema kakvih nema vrsta kolaa, ali, ipak, bih volio da osjetim onu slatku aroliju prvog kolaa uiteljice Radmile ili onaj saft i neki poseban šmek Fazlijine urmašice.
Autor: Gerzovac