Između Pjanuše sa jedne i Stojičića stijena sa druge strane, Sokočnica se našla u tjesnacu. Tu je malo ubrzala pokušavajući da se što pre izmigolji iz njihovog zagrljaja. Ljudi su tu njenu užurbanost iskoristili i na tom potezu podignuto je najviše mlinova (vodenica). Mada, izraz vodenica nikada nije zaživio u našem kraju.

Ispod Gajića žljebice, malo ukoso, nalazio se i naš mlin, ustvari to je bio zajednički mlin nekoliko domaćinstava. U mlin se išlo u takozvanu "redu", naša reda je bila srijedom. Već utorkom su se previjavali ku'ruzi, redilo žito da bude sve spremno za mlin. Na kobilu Ružu koja je bila vrletna, pogotovo nije voljela samar, tovarili smo dva džaka i jedan manji džačić ili torbu mlinaricu u antrešelj (prostor na vodoravnom dijelu samara).

Ne mogu da se sjetim kad i sa kim sam prvi put otišao u mlin, išao sam sa majkom, ocem, ali mi je najviše ostao u sjećanju odlazak sa stricem. Ja sam taman došao iz škole, mati nije bila kod kuće, otišla je priji Zagi pomoći vaditi krompir, tako da me babine prijetnje: "Na moju dušu, ubiće te mati kad dođeš", nisu sprječile da stignem strikana koji je već bio kod Trišića kuće.

Kad smo stigli, stric je "zasuo" ku'ruze u koš, a meni je dozvolio da ja idem da pustim vodu. Istrčao sam sav srećan zbog povjerenog mi zadatka, malko sam se mučio i isprskao dok sam podigao ustavu, ali kad je voda jurnula i kada se točak počeo okretati, i kad sam začuo brujanje mlina, mojoj sreći nije bilo kraja.

Utrčao sam u mlin, čeketalo je udaralo u kamen koji se vrtio, a zrna kukuruza su ravnomjerno ispadala iz koša, a sitno i kao dukat žuto brašno počelo je da formira gomilicu u sanduku. Čas sam istrčavao napolje, čas utrčavao unutra, stric mi je na neki štap vezao kanap, a ja sam se, zaista, nadao da ću i koju ribu upecati.

U toj slatkoj jurnjavi nisam ni primjetio da je toplo jesenje sunce zaobišlo Pjanušu i izgubilo se iza brda. Stric je otišao po kobilu koju je pripeo na obližnjoj livadi, a ja sam ostao u mlinu. Mrak se  uvlačio u mlin, a sa mrakom i strah se polako počeo uvlačiti u mene. Odjednom, počele su da mi naviru priče o mlinovima, o vilama koje se kupaju u omaji, o vješticama, đavolima, o onoj koloni sa djevojkom sa bijelom vjenčanicom i mladićem sa crnim barjakom kako dolaze pred mlin i pitaju za brašno, o nevidljivim silama koje zaustavljaju vodenički točak...

Nizvodno od naseg mlina, nalazio se i Slavčićev mlin, Slavčić je mlio za ušur (ujam), ako se ne varam pet kila brašna je uzimao od metra samljevenog. Tog dana bio je neko u mlinu i stric se sigurno tamo zadržao. Počeo sam da ga dozivam, ali nije se odazivao, a i moj glas, drhtav od straha, nekako se brzo izgubi u grgoljenju Sokočnice koja, tek kad je pao mrak, čini mi se, postala bučna.

Gore u Stojičićima čuju se glasovi - prr luči, đeš tamo, vuci te izjeli!, a i bleka ovaca koje su stige sa paše, sa Borovice.

Utom eto ti strikana i jos jednog čovjeka kojeg sam poznavao iz viđenja. Došao je da pomogne da natovare vreće. Ja sam držao "sovu" koja se podboči pod vreću dok oni tovare drugu. Konačno smo krenuli, Mjesec uveliko isplutao iza Borovice, Pjanuša (najveća stijena u Gerzovu, visoka preko osamdeset metara) se bjelasa, učinula mi se još većom, imao sam osjećaj da se nakrivila da će se prevaliti i pritisnuti i mene, i strca, i kobilu.

Stric vodi kobilu pomažući se štapom, vidim da teško ide, onda ja shvatih da se strikan podnapio sa onim čovjekom u mlinu, još kad potegnu njegovu omiljenu pjesmu "Curo Jošo, ja bi' tebi došo, nema zgode, razlile se vode", znao sam" koliko je sati".

Samo da se popeti na Novakovića brdo i dočepati se puta, sve će biti lakše. Odmičemo, ali još se čuje huka Sokočnice, negdje se oglasi ćukavac, čuje se lavež pasa u Gajićima, i konačno Gerzovo, obasjano svjetiljkama, ukaza se kao na dlanu. Sad se lakše diše, moj strah je nestao.

Mati i strina dočekale su nas na Glavičici, pošle pred nas plašeći se da nam se nešto nije desilo. Na njihovo pitanje: "Što ste se tako zabavili?", stric je nešto promrmljao i "smrsio" na njih i produžio dalje. Ja sam se plašio da ću dobiti batine, ali nisam, ovog puta sam se izvukao.

Ljetos prolazeći tim putem, ni traga od našeg starog mlina, samo jedan dio zida je ostao kao svjedok da je tu nekad zaista bio mlin. Doduše više zidića ima i mlinski kamen raspukao po sredini, sav zarastao u mahovinu. Pomilovah ga kao drago biće, jer mi smo stari znanci, uspomene su navirale, a suza se skotrlja iz oka na kamen.

Eh, kad bi on mogao progovoriti, koliko bi divnih priča ispričao.

Autor: Gerzovac

Podijeli na Facebook-u

Tweet