Anto Kotromanović je rođen 14. avgusta 1936. godine u Mrkonjić-Gradu, od oca Stipe i majke Anđelije. Odrastao je u brojnoj porodici, sa tri brata (Mato, Rok i Josip) i četiri sestre (Veronika, Marija, Katarina i Božana). Nama djeci u sjećanju je, kao opomena da mogu doći i teža vremena i da uvijek ima i gore od goreg, ostala njegova priča iz drugog svjetskog rata kad je baba Anđa rekla: „Djeco, nema više brašna, moramo za Banjaluku!“ Did Stipo, zvani Ćipura, je bio vješt opančar (mi, njegove unuke, smo naročito bile ponosne na to što imamo najbolje balerinke u gradu), pa su Anto i Mato ubrzo završili opančarski zanat.

Međutim, Antina radoznalost i istraživački duh odveli su ga u neke druge vode, u vode elektrike. Zajedno sa Ekremom Mešićem Šiljom vrtio je prve filmske trake u kinu dok su Mrkonjićani uzdisali i plakali uz mamu Huanitu i „Jedan dan života“. Zahvaljujući Anti navijači su na igralištu Fudbalskog kluba „Sloboda“ uživali u dobroj muzici sa razglasne stanice i bili u toku zbivanja na terenu.

Anto je imao i prvu ozvučenu „električnu“ gitaru i svirao u bendu kroz koji  su prošli i Rasim Velić (gitara), Enver Velić (bubnjevi), Medaša Hažbić (harmonika), Hrvoje Ivšinović (harmonika), Ivo Ivšinović (bubnjevi), Midhat Bašić (harmonika), Nedo Svetinović (saksofon). Tih ranih šezdesetih slamao je ženska srca na igrankama na terasi starog hotela „Krajina“, a jedno srce je slomio zauvijek i ostao mu vjeran u dobru i u zlu, sve do svoje smrti.

Tako je te daleke 1961. godine Tatla Arapović postala Tatla Kotromanović (za one koji nisu nikad čuli ovo ime moramo reći da postoji kolač tatlija, a naša draga Milena Babić, nastavnica francuskog jezika u penziji, nam je objasnila da ime znači divna, mila, slatka).

Kao i na svakom početku, zajednički život nije bio nimalo lak, ali Anto i Tatla, zvana Sena, zaista su živi dokaz da se ponekad i samo od ljubavi može živjeti. Doduše, svako od nas u nekim teškim trenucima ima svog dobrog duha, a njihov je bio Antin brat od strica, sada već pokojni čika Vinko Kotromanović. U kući Mustafe i Rukije Dedić, u ulici Sime Šolaje, rođena je 1962. godine prva Antina kćerka Vesna koja mu je 1984. godine podarila prvog unuka Vanju, a zatim i 1990. godine unuku Enu. Nekoliko koraka niže, u istoj ulici, rođena je 1967. godine i druga Antina kćerka Jasna koja je didi Anti donijela još dvije radosti, 1992. godine unuku Maju i 1997. godine unuka Ivana.

Majstora Ante se rado sjećaju mnogi njegovi saradnici i kolege iz Fabrike za preradu drveta „Manjača“, a pamte ga i brojni učenici rasuti po bijelom svijetu poput Žarka Cvijića iz Podbrda čiji je nedavni dolazak iz Amerike i  posjeta puna riječi poštovanja i zahvalnosti izmamila i pokoju suzu u majstorovom oku.

Nezaboravne će ostati i razne novogodišnje, zanatske, ribarske, lovačke i druge večeri na kojima su Anto i Sena slavili život i radovali se svakom novom danu zajedno sa Fazilom i Šiljom, Fatom i Carem, Darom i Jovom, Gojkom i Senijom, Antom bricom i Mirom, Salihom i Đemkom.

U sjećanju mnogih Mrkonjićana još i danas odzvanja Antin umilni glas dok sa Dervišem Saračem pjeva pjesme „Done, Donke“, „Paloma“ i „Ne klepeći nanulama“.

A onda su došle ratne godine, napuštanje rodnog kraja, stradanje brata Mate i šurjaka Ibrahima, pa pet godina izbjeglištva u Kaštel Gomilici kod Splita. Sve je to ostavilo traga na srcu u kojem je uvijek bilo mjesta za sve ljude. A posebno za one poput teta Ivke i pokojnog čika Jerka, roditelja Joška Markova iz Kaštel Gomilice, gdje su krajem osamdesetih u više navrata ljetovali brojni članovi Izviđačkog odreda  „Pavle Džever“ na čelu
sa Fadilom Fadom bricom Arnautovićem, te pokojnim Matijom Kotromanovićem i pokojnim profesorom hemije Huseinom Mujačićem. Povratak u Mrkonjić-Grad sve nas je izliječio od nostalgije, ali je i otvorio nove rane. Gotovo ništa više nije bilo kao prije, pa ni mi sami nismo više bili oni stari.

Ipak, Anto se nikad nije predavao, volio je da putuje, upoznaje nove ljude,
da uživa u sitnim životnim radostima, obrađuje svoj vrt. Umio je da popriča sa ljudima, da ih ohrabri i utješi, da im otkloni kvar na nekom kućnom aparatu i često se mogao čuti komentar njegovih sugrađana da je Anto u svemu što radi pravi gospodin. A takav su utisak sticali i ljudi koje je sretao na svojim putovanjima. Otišao je tiho i dostojanstveno, upravo onako kako je i živio. Anto će živjeti sve dok živi sjećanje na njega i sve dok u nama zvoni ona omiljena njegova: „Ja ću jedan štok!“.

Naš dragi Anto sahranjen je 15. avgusta 2013. godine uz svoje roditelje i
brata Matu. Ispraćen je od velikog broja svojih sugrađana uz zvuke trube i pjesmu „Za svaku dobru riječ“, nošen od svojih najbližih rođaka i prijatelja od kojih se svima posebno urezao u sjećanje Antin drug iz penzionerskih dana, osamdesetogodišnji dido Safet Gačić. Od pokojnika se u ime svih prisutnih oprostio Saša Jakovljević.

„Dragi Anto,
Ponikao si iz stare zanatske porodice Kotromanovića. Tvoj životni put bio je i ostao podređen idealima tvoje mladosti. Stari Mrkonjićani se sa nostalgijom sjećaju starog kina i prizora sa filmskog platna u kojima su uživali zahvaljujući Šilji i tebi. Pamte ona dobra stara vremena kada ih je tvoja muzička grupa zabavljala na terasi starog hotela „Krajina“ i zvuke prve ozvučene gitare, djelo vještog mladog električara, a poslije majstora i učitelja, kojeg se i dan-danas sa zahvalnošću i poštovanjem rado sjećaju mnogi učenici rasuti po bijelom svijetu.
U skladnom i sretnom braku sa svojom suprugom Tatlom-Senom proveo si pedeset dvije godine. Svojim primjerom ste pokazali kako se i u dobra i u teška vremena može živjeti časno i dostojanstveno i da svakom čovjeku ljubav treba biti glavna zvijezda vodilja. Sigurni smo da si otišao ponosan na svoje potomke. Neka ti je laka bosanska gruda i neka ti duša nađe vječni pokoj.“ 

Uz zahvalnost svima koji su učestvovali u žalosti
Vesna Sladojević i Jasna Šćekić

Autor: Jasna Šćekić

Podijeli na Facebook-u

Tweet