Naslovna strana www.mrkonjic-grad.com Login Login
Weather Forecast
 ta ima novo?
Aktuelnosti
Iz grada
Sport
Kultura
Zanimljivosti
Biseri
 Mrkonji-Grad
O gradu
Priroda
Istorija
Mrkonji na Wikipediji
Foto-galerije
Vaniji telefoni
Karta grada
 Cyber MG
Poruke
Ljudi
Cyber kuhinja
Sjeanja
Zaboravljena vremena
Chat
Linkovi
 Usluge
Web dizajn
Reklamiranje
Sponzori
RSS 2.0

www.mrkonjic-grad.com
Na mrei od 2000.god.

www.kreativnije.com
Sjeanja
 

 


Aneo uvar

28.7.2015.

Baš prošle noi sam ponovo sanjao kako me vukovi jure, preko Zlokosa, kod Nule. Ja nisam trao, ja sam letio iznad ceste ispred njih, a oni za mnom na nekoliko koraka. I taman da me zgrabe ja se trgoh od straha i probudih, sav u znoju. Ustanem iz kreveta, te se pomolim Gospodu Bogu, da me spasi od ove none more, koja me prati više od pedeset godina.

Sve je poelo toga zimskog popodneva, te daleke 1960-te godine, na zaleenom trotoaru, tu ispred starog Doma Kulture, u Gradu, nas grupa aka šestog razreda, iz sela Podrašnice je ekala mali baraki autobus ute boje, da stigne iz Banja Luke. Sa nama je bilo još nekoliko promrzlih putnika iz gornjih sela.

Prošlo je bilo ve nekoliko sati kako stojimo tu, na stanici, a autobusa nema. Promrzli od ekanja i zabrinuti, mislili smo samo kako da stignemo kuama, u selo. Stojei tu, na hladnom trotoaru, lagano smo cupkali nogama, da se malo zagrijemo. Nismo bili u zimskim jaknma, kao današnja djeca, nego smo nosili vunene dempere ili oeve kapute. Na nogama smo nosili duboke gumene izme, a na glavama pletene vunene kape.

Polako i neujno se spuštala no sa Lisine na krovove kua. Svijetla sa bandera su snano probijala mrak oko sebe. U vazduhu se osjeao dim od bukovine, koji je dolazio iz obliznjih kua. Te veeri, nije bilo mnogo prolaznika na ulicama, kao obicno. Zima je otjerala svijet sa ulica, u kuce. Samo, poneki prolaznik se iznenada pojavi iza Doma, te kao sijenka, brzo zamakne pored parka.

Te godine, zima sa snijegom je stigla mnogo ranije nego obino. Dubok snijeg je ve bio pao, krajem oktobra, i nije se vise dizao.

Tako, negdje oko osam sati uvee jedan od aka izviri iza zida te ugleda autobus kako dolazi, radosno se okrenu i vikinu:

- Evo autobusa.

Istog momenta nastade graja i guranje izmedju putnika i aka. Autobus stade tu ispred stanice, ispod Doma. Voza ugasi motor. Promrzli aci i putinici opkoliše prednja vrata da što prije uu. Na kraju, pojavi se konduter, otvori vrata te nekoliko putnika izadje iz autobusa.

Taman, da ponemo da ulazimo u autobus, konduter ree glasno:

- Kardan je puko, autobus je u kvaru, i nee ii dalje.

Nastade tajac i nevjerica medju nama. Mi aci, nastavismo mirno i dalje da stojimo pored autobusa kao da nismo ništa uli. Konduter i voza izaoše iz autobusa, zakljuaše vrata, te odoše u obliznji hotel na spavanje. Zatim, polako, bez pozdrava, svi aci i putnici se neujno odoše svojim prijateljima ili rodbini na konak. Jedino ja ostadoh sam tu kod autobusa skamenjen, ekajui da se neko udo desi, pa da autobus krene. Nisam imao kome da odem, da se spasim.

Poslije kraeg razmišljanja šta da radim, odluih da idem pješke kui, u selo. Sjetih se rijei moga djeda Milana, koje je on esto ponavljao:

- Sokole moj, ako se ikada nadješ u velikom škripcu, samo se prekrsti, i pomisli na Gospoda Boga, i ne plaši se niega. Bog je svemoan. Bog e ti pomoi. Ako treba poslae ti i andjela uvara.

Vjerujui u djedove rijei, ja uini to. Znao sam, da mi nije prvi put da idem pješke kui, u selo, ali ne zimi i nou. Još se jednom okrenuh i bacih pogled na zakljuan autobus, te brzim korakom krenuh ulicom, uz grad. Brzo stigoh do prve krivine, do Kostia kue, te okrenuh desno pored kue, utabanom prtinom prema Kasimovcu. Mrak se spustio do zemlje. Prtina se malo nasluuje, ponekad promašim prtinu pa upadnem u snijeg. Nikoga na putu nema. Ništa se ne uje okolo. Samo ujem škripu snijega ispod mojih nogu. Vrlo brzo stigoh na Kasimovac, te ponovo krenuh prijekim putem kroz Djukanovie. Strmina na putu, ponovo sam as jednom nogom na prtini, as drugom u snijegu, a snijeg preko koljena. Muim se, posrem i idem dalje, naprijed. Kad odjednom, kod potoka, dva para oiju svijetle u mraku. Uplaših se i stadoh. Zatim, skupih malo snage, te polako koraajui primakoh se malo blie. Kada ono, dvije make pobjegoše ispred mene, prema oblinjim kuama. Sreom, pasa nije bilo na putu, samo tamo, prijeko u daljini, uo se lave pasa.

Idui kroz Djukanovie, padoše mi na pamet sve voke pored puta, gjde smo ja moji drugovi iz sela, svake godine u septembru idui pješke u školu, kriomice brali. Nijedna kruška, jabuka a niti orah nije ostao nedirnut. Pored toga nismo dali mira ni pticama, a niti vjevericama. Nijedno ptiije gnijezdo nije ostalo citavo, a da nismo ispuzali uz drvo i zavirili u njega, da pokupimo jaja ili da srušimo gnijezdo. Vjeverice smo jurili do iznemoglosti, sa drveta na drvo. Bili smo puni energije i nestašluka.

Brzo i bez velikih poteškoa stigoh do Pjevaliine kue, tu pored ceste, te nastavih dalje prema Balkani a onda nakon pola kilometra, opet skrenuh sa ceste desno, pored mlina prijekim putem prema Rogoljima. Imao sam nadu da e cestom nešto naii, na moju nesreu ništa ne nailazi. Na ovome dijelu starog puta nije bilo kua pored ceste. Sve je bilo izgledalo pusto, i sa lijeve i sa desne strane. Ubrzo stighoh na raskrše prema selu, zvano Nula, i molim se ponovo Gospodu Bogu, da naie nešto da me preveze kroz Lug. Te šume sam se najviše plašio zbog poznate vuije staze, kojom vukovi u oporu iz Lisine prelaze u Dimitor.

Mukla tišina je svuda naokolo. Tu, usred zimske tmine, sam na cesti polako koraam i ujem svoje srce kako kuca. Hladan vjetar sa kristalima snijega poe da me snano šiba po licu. Uvijek, zimi ovdje snaan vjetar duva, sa sjevera. Po tome se ovo mjesto i zove Zlokos. Idem polako i okreem se stalno unazad nadajui se nekom vozilu. Više od jednog sata kako idem sam cestom, a ništa ne nailazi. Polako strah me poe da hvata kako u proi sam uz Gajeve i dalje kroz Lug, pored Dvostrukog Toka. Zaboravio sam na glad i umor. Drim se sredine cecte i neprekidno se molim Gospodu Bogu da me spasi. To moje razmisljanje odjednom prekide zavijanje vukova na brdu, iznad Dvostrukog Toka. Prvo se oglasi jedan, pa drugi, zatim trei:

- Auuuuuuuuuuuuuuu

- Auuuuuuuuuuuuuuu

- Auuuuuuuuuuuuuuu

Smrtno se uplaši vukova, stadoh, okrnuh se naglo nazad, te brzim korakom potrah prema raskršu. Za nekoliko minuta stigoh tamo. Zatim, okreneh lijevo, cestom prema Podbrdu. Izgubljen i prestrašen, nastavih da trim jos nekoliko stotina metara, i onda ugledah u mraku slabo svjetlo na prozoru uvarske kuice, na lijevoj strani ceste, kod Zadrunih magacina. Vidim moj spas, pomislih na Boije provienje. Polako kroz mrak, bauljajui uzanom prtinom, ja pokucah na vrata, kada iznutra javi se ovjek, otkljua i otvori vrata. Ja od straha i iznemoglosti promucah:

- Dobro vee, mogu li kod Vas unutra?

uvar se iznenadi mojom pojavom, djeakom od dvanaest godina, pa ree:

- Kako ne bih. Ulazi unutra, krst ti ljubim. Sav si pozelenio od zime. Otkuda ti u ovo doba noi, sam?

Ispred mene je stajao krupan i visok covjek, oko tridest godina, plave kose. Izgledao mi je kao div iz bajke, andjeo. Ja uoh unutra u toplu uvarsku sobicu i skidoh torbicu sa lea. Osjetih miris kolaia koji su stajali na astalu, u nekom zamotuljku od papirne vreice. U jednom uglu je gorjela vatra u sulunaru. Ree on meni svoje ime i da je tu iz oblinjeg zaseoka. Nastavi on dalje:

- Taman sam pojeo dva kolaia. Došao si u pravo vrijeme. Znam da nisi jeo ništa itav dan. Evo, ima još kolaia. Baba mi je spremila dosta. Ko da je znala da u imati gosta.

- Primakni se i poslui se!

Ja se stidljivo primakoh stolu i pojedoh nekoliko kolaia. Nikada neu zaboraviti slast tih kolaia. Dok sam jeo on nastavi da me pita:

- Odakle si? iji si ti? Sta ti se desilo da si sam omrko noas, u sred zime?

Ja rekoh ko sam, odakle sam i ko su mi roditelji.

- uj, ti si iz Potoka! Znam ja tvoje roditelje i tvoga djeda. Mi smo odavno prijatelji. Moj se brat oenio iz Potoka. Blagosloven sam od Gospoda Boga što te spasih od vukova.

I tako još neko vrijeme on je mene pitao o svima onima koje je poznavao iz Potoka. Na kraju, on ree:

- Evo ti moja seija pa spavaj, a ja u ovdje na stolici da sjedim i da loim vatru.

Ja skidoh izme sa nogu i legoh onako obuen na seiju. Umoran od puta, brzo me san uhvati. inilo mi se da sam spavao dugo, kad izjutra on me probudi rijeima:

- Ustaj momino, zakasnies u školu. Evo, još dva kolaica su ostala, moraš da ih pojedeš, dug je dan. Trebaš da stigneš u školu pješke.

Ja se na brizinu spremih, pojedoh one kolaice te uprtih svoju torbu na ledja. Na vratima se pozdravim sa svojim spasiocem.

- Hvala Vam na svemu. Na kolaiima, na toploj sobi i na konaku. Prenijet u Vase pozdrave mojima.

Jutro je bilo hladno i tmurno. Cesta je bila pokrivena snijegom. Samo je grn pred zoru prošao, te malo bolje oistio cestu. Nakon sat vremena, stigoh u školu, pješke istim putem, prije osam sati. Svi moji drugovi su bili jako radoznali gdje sam spavao. Ukratko sam im ispriao moje stradanje. U prvih mah nisu mogli da vjeruju u tu moju priu. Za njih je moja pria bila nestvarna. Morao sam to da ponovim nekoliko puta.

Toga dana, na svim asovima u školi traio sam izvinjenje da nemam uraenu zadau i da nisam spreman za pitanja. Dan je prošao jako brzo.

Uvee, sam autobusom stigao kui na vrijeme. Svi su moji bili radoznali sta se desilo i gdje sam prenoio.

Djed poe prvi:

- Slave mi, išli smo tri puta do Hana da pitamo za autobus. Gostioniar nam je rekao da autobus nije jos prošao. Mora da je u kvaru. Cijelo vrijeme Kusija je cvilio. Nije se mogao slušati od tuge. I odjednom je stao. Tada, sam znao da si se spasio. Bio sam siguran sto posto da si na sigurnom mjestu. Nego ispriaj ti nama gdje si prenoio?

Ja ukratko ponovih cijelu priu po redu kako je sve teklo. Kada sam uo vukove na Brdu, vratio sam se nazad i našao prenoište. Djed tada ree:

- Znam njega. To je dobar ovjek. Mi smo uvijek bili prijatelji. Morau mu spemiti bar litar rakije da mu se zahvalim.

Otac nastavi:    

- Moja je greška sve to, priznajem. Unaprijed, nisam mislio svojom glavaom da se autobus moze pokvariti. Moram ti sada nai nekoga u Gradu kod koga es prenoiti, kad se tako nešto desi. Ali, znao sam ja da es se ti snai. Ti si ve veliki, ti si šesti razred. Ti vec znaš sobom upravljati.

Mati poe:

- Jadna ti sam ja, šta ti se sve moglo desiti. Mogli su te vukovi istrgati kroz Lug, nedaj Boe. Je si li gladan? Je si li išta jeo danas?

- Jesam, jutros dva kolaia, odgovorih.

Otada je bilo prošlo mnogo zima i ljeta, vise od pedest. Zivot me je odveo daleko od svog rodnog sela i Grada, tako da, kao odrastao ovjek, nisam nikada sreo svoga spasitelja. U meuvremenu, svi moji su preselili na onaj drugi svijet. Time se prekinulo i moje sjeanje na moga anela uvara. Zaboravio sam mu ime i i prezime, kao i mjesto roenja. Nisam znao da li jos iv. Koga ima još od familije.

Nada da u ga sresti bila je stalno prisutna u meni. Sve do prošle godine, kada sam bio na odmoru, ništa nije ukazivalo da u se ikada sresti sa njime. Medjutim, Boja volja se ispunila, da usred Grada, na Autobuskoj stanici, nakon pola vijeka, se sluajno sretnem sa njime.

Bio je ljetni dan u Gradu. Sunce je peklo bez milosti. Ulice su bile pune svijeta. Mnogi od njih su našli hladovinu ispod Doma Kulture, i ja meu njima, sa rodjakom. Slušali smo muziku i lagano se hladilli pivom. Sve je odisalo opuštenošu.

U meuvremenu, naidje jedan moj komšija iz sela te upita me da ga povezem kui. Ja mu obeah i rekoh da me saeka kod Autobuske Stanice.

Ve je bilo vrijeme za ruak, te ja odluih da idem kui. Pozdravih se sa svojim rodjakom, uem u kola i pravo uzanom ulicom, pored Autobuske Stanice, da povezem svoga komšiju.

Stigoh ja na Stanicu, kad tamo na Stanici stoji moj komšija sa jos jednim za mene nepoznatim ovjekom. Ja stadoh i kroz prozor mahnu rukom:

- Hajde. Idemo li kui. On e meni: Moe li i ovaj ovjek sa nama?

- Nema problema. Moe!

Ja pruih ruku te otvorih prednja vrata da moj komšija sjedne pored mene a da nepoznati ovjek sjedne na zadnje sjedište. I dok je moj komšija ulazio na prednja vrata on ree:

- Pa, ovaj ovjek što ide sa nama me je pitao na Stanici koga ekaš. Ja sam mu rekao koga.

On meni:

- Slavu ti ljubim, ja znam tog ovjeka. Ja sam mu spasio ivot davno, ne mogu se tano sjetiti koje je to godine bilo. Znam da je bila zimska no, prije više od pedest godina. Ne znam hou li moi da prepoznam tog ovjeka. On je tada bio djeak od etrnaest godina.

Ue stariji krupan ovjek u kola, i prui mi ruku te ree:

- Ja sam edo S. Sjeaš li se ti mene? Nastavi on: Je li se sjeas mene kada si banuo usred mrkle noi u moju uvarsku kuicu? Ja sam taj covjek koji sam te spasio, prije više od pedest godina.

Ja zanijemih od uzbuenja, ne vjerujui svojim oima da ponovo vidim svoga andjela uvara. Ja se ponovo, poslije toliko godina, zahvalih edi na toj njegovoj humanosti i velikom djelu. On meni ree:

- Nemoj mnogo da se zahvaljuješ. To je bila Boija volja da te ja spasim. Uostalom, tvoja mati i otac se uvijek zahvaljivali, do neba, i ko zna po koji put su me ašavali kad god smo se sretali.

Vrijeme je brzo prošlo u razgovoru do Gajeva, gdje je edo izlazi. Na rastanku se dogovorismo da ga sutra posjetim kod njegove kue.

Sutradan, sa poklonom u ruci, ja sam posjetio svoga spasitelja, edu S. On me je doekao kao pravi domain sa rakijom u ruci, elei mi dobrodošlicu u njegov dom.

Sjeli smo na klupu isperd kue. Okolo kue se pruile njive i vonjaci. Bilo je ljetnje popodne, i sve je blistalo u zelenilu. Lagani vjetri je nosio miris pokošenog sjena. Pele su zujale oko naših glava, vraajui se iz paše u obliznji pelinjak. Leptiri su razdragano pravili piruete u vazduhu. Sve je odisalo u nekoj prirodnoj harmoniji.

Sada, gledam u edu, preda mnom sjedi stariji ovijek od osamdest godina, sa borama na licu i teskim zuljevima na rukama. Oi su mu bile umorne od neprospavanih noi ovdje, i teškog rada u Njemakoj. Nije bilo više one snage u njemu, od prije pedeset godina. Sve je splasnulo i prošlo, kao rijeka.

Priali smo o svemu i svaemu. On meni o svome ivotu, o svojoj familiji i penzionerskim danima, ja njemu o svome radu, o svojoj porodici, o nekim buduim planovima kada odem u penziju.

Dan je brzo prosao. Na kraju rastanka, ja sam mu vrsto obeao da u ga ponovo posjetiti idue godine, za vrijeme odmora. Na rastanku, ja mu zaelih dobro zdravlje i svaku sreu. On meni to isto, i ako Bog da da se vidimo idue godine.

I dok sam ulazio u kola, on mahnu rukom i ree:

- Neka ti Bog da svako dobro i neka te uvijek uva na putu. Sretno!

Još jednom, ja mahnuh rukom i nastavih putem kroz šumu, oprštajui se od svoga spasitelja.


Autor: Podraanin

 

Podijeli na Facebook-u

Komentari na tekst

1. volio bih znati o kome autoru se ovde radi? jer ja sam ona generacija koja je putovala livanjskom postom u mrkonjic u skolu. Pominju se potoci a autor se izjasni kao podrascanin ipak hvala na ovakom textu budi uspomene i osvjezava sjecanja veliki ti pozzz od jednog podrascanina prijatelju ziv mi bio
CENEK, Hrvatska14.8.2015 21:45:16 
Va komentar na tekst

Da biste poslali poruku morate biti registrovani na ovom sajtu.
Niste se jo registrovali?
Korisniko ime:
ifra:
Komentar:

Maksimalan broj slova po komentaru je 300.
Preostalo je jo slova.

 
Urednici sajta www.mrkonjic-grad.com ne odgovaraju za sadraj komentara posjetioca ovog sajta.
Urednici zadravaju pravo da komentare sa uvrijedljivim, vulgarnim i neprimjerenim sadrajem briu ili mijenjaju.
Ukoliko mislite da je neki od objavljenih komentara po bilo kom osnovu uvrijedljiv za vas, molimo da nas kontaktirate na adresu kontaktmrkonjic-grad.com sa zahtjevom da uklonimo neprimjereni komentar.
Donirajte novac u humanitarne svrhe!
Vai tekstovi
Znate neku dobru priu o nekadanjem Mrkonjiu?
Podijelite je sa ostalim posjetiocima...
Proitajte jo i...
Jedno davno skijako takmienje na Balkani 1.8.2016
I ja sam, kanda vidjeo Djeda Mraza 21.12.2015
Aneo uvar 28.7.2015
Zbor u Bjelajcu 17.4.2015
ale iz zaviaja 6.11.2014
In memoriam: Anto Kotromanovi 24.10.2014
Odlazak u zadrugu 24.11.2013
GAO-X 18.3.2013
Komuanje 22.2.2013
Bogdanova jabuka 11.1.2013
Orao i lisica 17.11.2012
Stari mlin 25.9.2012
Slatkarija 11.9.2012
Pijaca u Baraima 27.8.2012
Baba Semica 20.8.2012
Jadikovanje 14.8.2012
Mrkonjiki slastiari 25.7.2012
Drug Tito 4.5.2012
Pismo 16.4.2012
Vridba 24.3.2012
iro 1.3.2012
Zimske arolije 6.2.2012
ak prvak 18.1.2012
Rakijada 16.12.2011
usnjarev gaj 9.12.2011
Kusija 5.12.2011
Ujak Uro 18.11.2011
Stigli 'banati'! 20.10.2011
Mjesec na kapnici 29.8.2011
Kosidba 6.6.2011
Uskrs 19.4.2011
Hrvin orkestar 23.1.2011
Grlom u sjeanja (6) - Mlin 6.1.2011
Zna li, bolan, e e? 28.12.2010
Malji, malji! 13.11.2010
Paraglajding 1.11.2010
Humoristike pjesmice iz moje Velike avlije 15.10.2010
Grlom u sjeanja (5) - Tikva 7.9.2010
Novakovia vir 3.9.2010
Evo kotla, evo garavoga 13.5.2010
Prvi put u Mrkonjiu 22.4.2010
David protiv Golijata 22.3.2010
Brancilov televizor, II dio 3.3.2010
Brancilov televizor 25.2.2010
Baraki turnir 8.2.2010
kola u Gerzovu 1.2.2010
Veliki ampion iz malog grada 26.12.2009
Branko opi: 'Varcar-Mrkonji' 14.12.2009
Три слике из живота проте Дејана 10.12.2009
Прота Дејан Дејановић 10.12.2009
Hajduk i Dobrotvor 6.12.2009
ta li smo mi sada: Mrkonjiani ili Varcarani? 16.11.2009
Vatrogasci 8.9.2009
Crna rijeka 18.8.2009
Lipanj 16.6.2009
Grlom u sjeanja (4) - Maioniar 2.6.2009
Grlom u sjeanja (3) - tafeta 28.5.2009
Grlom u sjeanja (2) - 'Kocka' 25.5.2009
Grlom u sjeanja (1) - Balkana 22.5.2009
Kako se zove ono...... 8.5.2009
Istina je moja istinu govorim 7.5.2009
Njemu 28.4.2009
Stihovi iz due 19.4.2009
Na prota Dejan Dejanovi 18.4.2009
Jesu li stavljeni katanci na srca naa? 14.4.2009
Majstor Nine Mounjac 12.4.2009
Franjo Idoti - roditelj, trgovac, maestro 4.4.2009
Raspjevani slavuj 1.4.2009
Ti, ja i ostali 28.3.2009
Dolazak u rodni kraj 26.3.2009
Gost u rodnom kraju 24.3.2009
Pod zvijezdama 22.3.2009
Stari dobri Tanilo 20.3.2009
Prvi razred 1981.god u Orahovljanima 5.3.2009
Kad ptice polete 28.2.2009
Druenja 25.2.2009
Suza na kamenom obrazu 22.2.2009
Krajina 9.2.2009
Lijepa vremena 6.2.2009
Simpatija 3.2.2009
Ljubav (iz jednog spomenara) 31.1.2009
Moja generacijo 20.1.2009
Uz vruu lepinu nije tako ni hladno 20.1.2009
Turizam na seoski nain 1.1.2009
Jedna stara slika! 26.12.2008
Na male golove 21.12.2008
Zaimova kafana 16.12.2008
Sluajni susret 15.12.2008
Nebo iznad mrkonjike doline! 11.12.2008
Riki most 2.12.2008
Moj otac - kova kosa 27.11.2008
Pismo V iz tople sobice 25.11.2008
Kada su neije rue cvatale! 20.11.2008
Stara gimnazija 20.11.2008
Autobus FK Sloboda 11.11.2008
Dobri stari trban 11.11.2008
Mrkonji, (O)pisan grad (4) 29.10.2008
Zar nije lijepo gledati sunce i kiu kako idu zajedno ulicom i smiju se 27.10.2008
Mrkonji (O)pisan grad (3) 23.10.2008
Slobodin fudbaler Mrljo 18.10.2008
 Copyright © 2000-2017.  Kreativnije.com