19.5.2008..Sedamdesetjednogodišnji Marko Radi punih etrdeset godina radio je kao domar u Podrunoj Osnovnoj školi "Vuk Karadi" u Mednoj, naselju udaljenom tridesetak kilometara od Mrkonji Grada.
Pria da je poeo da radi 1964. godine u toj školi, koja se tada zvala "Mica Krpi", a penzionisan je 2004. godine. Tada je u Mednoj bilo mnogo djece i uenika. U selu je ivjelo više od dvije hiljade "eljadi". Poetkom sedamdesetih godina, kazuje, poelo je "tiho" iseljavanje stanovništva iz sela, jer su uslovi ivota bili izuzetno teški. Najvei problem predstavljao je loš makadamski put Okandije-Medna-Štrbina. To je bio i osnovni razlog što je najvei broj itelja Medne kue sagradio u Mrkonji Gradu, a mnogi su odselili u Vojvodinu, i okolinu Novog Sada.
- Kada sam poeo da radim kao domar u školi, u našem selu bila je stara škola. Bio je to neuslovan objekat, koji je imao samo šest uionica, pa se nastava za ake izvodila u više smjena, a u razrednim odjeljenjima bilo je i po pedeset uenika. Nova škola je sagraena 1975. godine, pa su se uslovi za izvoenje nastave popravili - pria Radi.
On se prisjea da je sa djecom radio i dobar nastavniki kadar, pa su ti uenici po odlasku u srednju školu u Mrkonji Grad ili Banju Luku, po pravilu, bili meu najboljima. Mnogi od njih završili su fakultete.
Svi su oni, objašnjava, bili poslušna djeca.
- Kada je za zimu u školu stigao ogrjev samoinicijativno su mi pomagali u cijepanju i slaganju drva. Pomagali su mi i u ureenju dvorišta, uionica... Posla je bilo mnogo, jer je nastavu pohaalo 400 do 600 aka. Naalost, poslije rata svake godine u školi je sve manje uenika. Sada ih ima samo petoro, a lako bi se moglo desiti da za par godina ne bude nijedan ak - upozorava Marko.
U selu, veli, uglavnom ive staraka domainstva. Ono momaka što ima nije oenjeno i ve su u etvrtoj deceniji ivota. Vjerovatno se, pretpostavlja Marko, nee ni oeniti, jer djevojke sada ne ele da ive na selu.
Radi istie da je posebno ponosan na injenicu da je cijeli radni vijek proveo radei u školi i u druenju sa prosvjetarima.
- Svaka je godina za mene dok sam radio bila velika škola. Od svakog nastavnika i direktora škole po nešto sam novo nauio. Svi su me voljeli, a ja sam njih poštovao i slušao. Ni sam ne znam koliko je kroz školu prošlo uitelja i nastavnika. Samo znam da mi je direktor najdue bio Tode Dragosavljevi, a posljednji ore Zeljkovi. Njega posebno cijenim, jer je veliki ovjek i uvijek je imao razumijevanja za mene. Mada sam u penziji, gotovo da nema dana da ne navratim u školu, jednostavno ne mogu bez škole, jer škola je moj ivot - tvrdi Marko.
Svaki put kada dolazi u školu s tugom se sjea dana kada je u Mednoj bilo mnogo stanovnika.
- U selu je bilo mnogo omladine, ali i starijih ljudi. Bilo nas je kao "ptica na grani". Kada sam u jutru odlazio u školu, njive su bile pune ratara, oraa, kopaa... Orila se djevojaka i momaka pjesma. Danas je tuga. Njive nema ko da obrauje. Eto ja imam sve mašine, ali šta vrijedi jer s njima nema ko da radi - jada se Marko.
Najvee zadovoljstvo mu je kada mu dou kerke i zetovi sa svojom djecom. Tada mu kua oivi, i vrati ga u vrijeme kada je u zaseoku Radii "cvjetao" ivot.
Narodni ljekar
Markova majka Spasa bila je poznati narodni ljekar koja je s uspjehom pomagala u lijeenju svih konih bolesti. Kada je ona umrla Marko je naslijedio njeno znanje za lijeenje konih bolesti.
- Kod moje majke po pomo su dolazili iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali i iz mnogih evropskih drava. Dolazile su i mnoge poznate linosti iz svjetske politike, knjievnosti, estrade... I sada dolaze kod mene, jer "lijek", odnosno melem, koji spravljam pomae u lijeenju gotovo svih konih bolesti. Kako se i od ega spravlja ne mogu da otkrijem, to znaju moje kerke koje e kada ja umrem nastaviti tradiciju - rekao je Marko Radi.
Slobodan Daki ("Glas Srpske", www.glassrpske.com)