Zadnjih mjeseci je na našem forumu bilo pokrenuto glasanje za izbor najboljeg fudbalera Mrkonjića svih vremena.  Nakon prvog, pa onda i drugog kruga nije bilo velike sumnje. Mladen Svetinović je obilježio fudbalski Mrkonjić 70-tih i 80-tih godina.

Mladen Svetinović - Mlađo, fudbaler, čovjek, Mrkonjićanin.
Sada živi u dalekoj Americi, ali je često sa nama u našem Cyber-Mrkonjiću.

Kratko podsjećanje: Mlađo je igrao za mrkonjićku "Slobodu", "Dinamo" iz Zagreba, "Iskru" iz Bugojna, omladinsku reprezentaciju BiH i Jugoslavije.  

Nakon ovog proglašenja Mladen je pristao da napravimo opširan <b>intervju putem e-maila</b>.

Mladene, iskrene čestitke! Šta za tebe znači ovaj naš mali i nezvanični izbor?
- Ovaj izbor za najboljeg igrača Mrkonjića svih vremena je za mene najveće priznanje koje sam dobio u svojoj 20-godišnjoj karijeri, a dobio sam ih mnogo. Mislim da je to priznanje stiglo na pravu adresu, iako je bilo još velikih igrača iz našeg Mrkonjića.

Većina nas znamo dosta toga o tebi ali postoje i mlađe generacije koje se baš i ne sjećaju. Kaži nam za početak nešto o sebi? Gdje si se rodio, odrastao, počeo da igraš fudbal?
- Rođen sam 30. oktobra 1955. godine u Mrkonjiću, u staroj bolnici, pored stare gimnazije i tu sam na igralištu gimnazije počeo igrati fudbal i dan i noć što bi se reklo. Negdje 68-69. tadašnji profesor fizičkog u gimnaziji Milanković Nikola zvani Cisko je odlučio oformiti pionire pri "Slobodi", tako da je napravio dva tima i mi smo počeli sa treniranjem i igranjem utakmica.
Negdje 1970, ne sjećam se datuma, mi smo igrali predigru utakmice kvalifikacija za prvu saveznu ligu između "Borca" B.Luka i "Borca" iz Čačka, a protiv banjolučkih pionira. Pobijedili smo sa 2:0, a ja sam dao oba gola. Mi smo se tresli od treme kada smo izašli na stadion, a gleda te 20.000 ljudi, ali poslije 10-tak minuta mi smo djelovali kao iskusni igrači.
Ubrzo poslije toga pobijedili smo taj isti "Borac" u B.Luci sa 2:1 i nedugo poslije toga smo Nebojša Vuković Dafa i ja dobili poziv i igrali za omladinsku reprezentaciju BiH protiv Hrvatske i to u Banjaluci i izgubili sa 0:3. Cico Kranjčar nam je dao 3 komada. Poslije te utaskmice ja sam na večeri u hotelu "Palas" dobio ponudu od trenera omladinaca "Dinama" iz Zagtreba da dođem kod njih na probu...

Ko je još od nama kasnije poznatih ljudi ili fudbalera igrao u tom sastavu pionira "Slobode"?
- Od pionira koji su kasnije igrali u prvom timu "Slobode", pored mene i Nebojse Vukovića bili su još: golman pok. Ado Durek, kasnije vrstan golman, zatim Ćano Ismet Sule takođe dobar vezni igrač, bili su tu još Slobodan Stupar koji je takođe igrao u "Slobodi", zatim pok. Zdravko Popadić koji je bio takođe velika nada "Slobode", ali je otišao na studije u Beograd i prestao igrati, Nikola Vulić Buza, takođe prvotimac "Slobode" i dr.

I...? Valjda si prihvatio ponudu i otisao u Zagreb? Takva prilika se ne propušta. Kaži nam nešto o tome?
- Ja sam otišao u "Dinamo" u februaru 1973. godine u odigrao seriju probnih utakmica, tako da sam u junu postao član i zaigrao za drugu momčad. Zajedno sa mnom su igrali kaznije poznati igrači i reprezentativci i to Velimir Zajec, Cico Kranjčar, Marijan Vlak, Đemo Mustedanagić, Ivan Bedi, Josip Kuže i dr. Na turniru republika ja sam nasupao za reprezentaciju Hrvatske u Zaječaru gdje su za Vojvodinu igrali Miloš Šestić, Slobodan Pavkovć, za Srbiju Aranđel Todorović, i drugi kasnije poznati reprezentativci. Odigrao sam 23. septembra 1973. godine u Sofiji u Bugarskoj i jednu utakmicu za omladinsku reprezentaciji Jugoslavije i podijedili smo sa 1:0. Ja sam bio vrlo blizu prvog tima, dosta puta sam bio rezerva, ali nisam ulazio u igru, a naša mlada ekipa je igrala najčešce turnire i skoro svakih 15 dana smo negdje igrali u Evropi, tako da sam maltene obisao skoro čitavu Evropu.

Za to vrijeme su gore navedeni "pioniri" već postali prvotimci "Slobode"? Je li ko od njih dobio kakvu ponudu? Mislim u to vrijeme dok si ti bio u "Dinamu".
- Koliko se ja sjećam od pionira koji su postali prvotimci Nebojša Vuković je u to vrijeme imao ponudu "Kozare" iz B.Gradiške koja je bila član Druge lige Zapad.

U kojoj je ligi bila "Sloboda" u to vrijeme ('73.god)?
- "Sloboda" je bila u rangu Krajiške zonske lige iz koje je prvak direktno išao u Drugu ligu Zapad, te to samo po sebi govori koja je bila jačina te lige, jer tadašnja Druga liga Zapad je bila jača od sve ijedne današnje prve lige na prostorima bivše Jugoslavije. Mi smo 1972. godine ostali samo bod iz "slobode" Bos.Novi koja je otišla u Drugu ligu.

Koliko si dugo ostao u "Dinamu"?
- Ja sam se u "Dinamu" zadržao samo godinu dana i morao sam otići, odnosno vratiti se kući jer je tako želio moj otac. Za sadašnje prilike to je neshvatljivo, ali ja sam to morao učiniti jer je on želio da da budem pored njega i pok. majke kao jedinac sin. A što je zanimljivo, ja sam pohađao 4-ti razred gimnazije, ili bolje rečeno trebao pohađati, i bio sam upisan u školu u Zagrebu, a to je bila faktički "Dinamova" škola i morao si je završiti.
Elem, pošto sam ja došao igrati fudbal, a ne ići u školu, a uz to znao sam da moram završiti, ja sam vrlo rijetko ili bolje rečeno nikako išao u školu. Čak su neki profesori poručivali po nekim mojim kolegama da dođem da me barem upoznaju, da me vide.
I po belaju jedan dan će moj otac Ljubo otići da vidi kako mu sin uči, kad tamo u školi kažu da su oni željni eto nakon skoro godinu dana da me upoznaju. Bila je to vijest za njega kao infarkt. Te ne lezi vraže, ja sam imao trening u četiri poslije podne i onako obučen u opremi mi čavrljamo, čekamo početak treninga, kada ja ugledah moga oca kako piči Maksimirom. Znao sam šta će biti i rekao sam dobro se sjećam Zajecu doslovno ovako: "Zeko, ja oodoh u Bosnu nazad, eno moj otac stiže i ja ću se morati vratiti". On nije mogao vjerovati.

Kada je moj otac došao samo je rekao da požurim pošto imamo u 4 sata banjalučki autobus. Ja nisam ni jedne riječi smio prozboriti, samo je trener moj tadašnji Zorislav Srebrić pitao: "Kaj vi to radite gospon Ljubo?". On je samo rekao kako moja majka ne može bez mene. I ja ti tako u trenerci i kopačkama pravo na autobus i u Mrkonjić.
Sutradan stiže telegram da će doći predstavniici "Dinama" u Mrkonjić da sa njim razgovaraju. I ljudi su došli ali džaba. Poslije ja sam pauzirao 6 mjeseci pošto mi nisu htjeli prekinuti ugovor i mislili su da ću se ipak vratiti. Moj otac, koji živi danas u Puli i ima 76 godina, nevoljno se toga prisjeća i samo mi je jednom rekao da je napravio najveću grešku života.
Možda neko neće razumjeti, možda će reći kako me je mogao prisiliti, ali takva su bila ta vremena, a ja samo 17 godina. Možda bi uspio, možda ne, ali kako sam se bio dobro snašao prije da bih poostao prvotimac. Ali, život nekada čine i tužne stvari.

I onda si '74. godine na sreću "Slobode" zaigrao za prvi tim? Je li to bio prvi put da igraš za A-tim "Slobode"? Ko je bio trener, a ko igrao?
- Ja sam za A-tim "Slobode" zaigrao još 1972. godine, a trener je bio Mile Stojičić koji je tada počeo forsirati mladu generaciju, tako da smo zaigrali ja, Nebojša Vuković, Ado Durek, Brane Stupar, Vulic Nikola, pok. Zdravko Popadic, Ismet Ćano Sule, kasnije Verem Sakib Cako. I kada sam se ja vratio trener je bio Mile Stojičić.

Na kom si mjestu igrao i koja formacija se igrala u to vrijeme? 4-4-2?
- U to vrijeme se igralo klasično, sa stoperom pozada, sa 3 vezna igrača i krila su igrala na svojoj strani, ali se igralo napadački i padalo je mnogo golova. Ja sam stalno igrao špica. Inace igrali su: Durek, Vuković, B.Stupar, Čaruga, pok. Zero, pok. Dako Lisica, Ćano Ismet Sule, Dedić Fikret Ikale (odbrana), napad (ovo ti je najbolji napad koji je "Sloboda" ikad imala): Verem Cako, Gačić Rešad, Stojičić Mile, Dedić Mehmed i Mladen Svetinović.
Te 1974. godine "Sloboda" je osvojila pehar "Sportskih novosti" iz Zagreba kao najefikasnija klupska ekipa u Jugoslaviji u svim ligama. Naime mi smo te godine postigli 114 golova u sezoni, a primili smo 92.

Sjećas li se SP '74.god. (čini mi se u Njemačkoj)? Ko je u to vrijeme igrao za reprezentaciju Jugoslavije i kako smo prošli?
- 1974. godine u Njemačkoj naša reprezentacija je doživjela debakl na čelu sa selektorom Miljanom Miljenićem, jer smo poslije prve runde otpali. Ja se sjećam igrali su Marić, Oblak, Popivoda, Bajević, Katalinski, Dojčinovski, Karasi, Bogićević, Šurjak.

Narednih godina si igrao u "Slobodi"? Tada (1974.) ti je bilo 19 godina. Ispričaj nam ukratko o narednih nekoliko godina.
- Ja sam odigrao tu sezonu 1974/75. da bi u ljeto 1975. godine otišao u "Iskru" Bugojno, tadašnjeg člana Druge lige Zapad. Potpisao sam ugovor na dvije godine i nakon isteka ugovora ja sam se vratio u "Slobodu" čekajuci poziv za vojsku koju sam kada sam bio u Bugojnu, uspio jednom odgoditi.
Marta 1977. godine ja sam otišao u vojsku u Bileću i vratio sam se maja 1978.godine i nakon 5-6 dana dobio posao u SUP-u Mrkonjić-Grad i nastavio igrati za "Slobodu". Dolazile su sve bolje godine za Slobodu. Imali smo odlične ljude u upravi. Otvorili smo tombolu i samofinasirali se. Mogli smo solidne pare i da zaradimo igrajući. Od 1980-83. godine su za mene, bile moje najbolje godine u "Slobodi", kao i za mene najbolja "Sloboda". U međuvremenu ja sam imao nekih ponuda da odem u Njemačku i Austriju u drugoligaške i trećeligaške klubove, ali teško se bilo odvojiti, opet od Mrkonjića, od raje, od čaršije.

Šta bi sa gimnazijom koju si zapostavio u Zagrebu?
- Gimnaziju sam ja ispolagao u Mrkonjiću 1974.godine.

Da li za ove tvoje dvije godine u "Iskri" može reći da si bio profesionalac? To ti je bio jedini izvor prihoda ili si u Bugojnu dobio i posao?
- Mi zvanično nismo bili profesionalci na papiru jer je tada samo Prva liga bila profesionalna. Medjutim, mi smo bili profesionalci, bili smo faktički zaposleni, primali platu, a niko nije nikada išao na posao, plus smo zarađivali igrajući, imali spavanje i hranu u hotelu besplatno. Trenirali smo vrlo često po dva puta na dan, naporno je bilo ali bilo je i para.

Na kom si mjestu igrao u "Iskri" i kakva ti je bila statistika? Kako je "Iskra" prošla u te dvije sezone? Je li igrao i neko nama poznat u tadašnjoj "Iskri"?
- Mi smo imali solidan tim koji se vrtio oko 5-7. mjesta, to su bili većinom isluženi igrači "Želje", "Sarajeva" i "Čelika" i bilo je teško probiti se u tim pošto je to bila jedna klapa. Ja sam se nekako probio i odigrao sam negdje oko 80% utakmica u te dvije godine, ali nisam bio nešto naročito zadovoljan, jer nisam igrao svoje mjesto koje mi odgovara, većinom sam igrao veznog igrača gdje je iziskivalo mnogo, mnogo trčanja, a ja baš nisam naročito to volio, no šta je tu je, tako je bilo.
Tada su u Drugoj ligi sa nama igrali "Zagreb", "Maribor", "Leotar", "Novi Sad", "Spartak", "Dinamo" Vinkovici, "GOŠK" Dubrovnik, "Jedinstvo" Brčko, "Karlovac", "Famos" Hrasnica, "Bačka" Bačka Palanka, "Crvenka", "Vrbas" iz Vrbasa, "Jedinstvo" Bihać i to je bila veoma kvalitetna liga. Sa mnom je od poznatijih igrao Ethem Šljivo, koji je kasnije bio veliki reprezentativac.

Zašto ti nisu produžili ugovor za poslije vojske?
- Ugovor nisam produžio is čistog razloga što sam želio neku promjenu i činilo mi se da smo previše naporno radili, para je bilo mnoogo, mnogo se i trošilo, ali ja sam odlučio da idem u vojsku i poslije čekam neku ponudu za inostranstvo. Ali, kada je i to došlo onda se nisam mogao odovojiti od Mrkonjića, raje, djevojke i tako da sam ostao u "Slobodi".

Bileća? Škola rezervnih oficira?
- Bio sam u ŠRO Bileća, to ti je da te bog sačuva tih 7 mjeseci, a onda kada odeš u prekomandu iz Bileće kao da si otišao kući. Poslije sam stažirao u Pljevljima u Crnoj Gori.

Kaži nam nešto o reprezentaciji Jugoslavije u periodu 74-78. (SP u Argentini)?
- Što se tiče reprezentacije u periodu o kojem me pitaš, ničega se svježeg ne mogu sjetiti.

Sjećaš li se 80-tih, Titove smrti i utakmice "Hajduk"-"Crvena Zvezda" u Splitu? Je li "Sloboda" igrala te nedjelje?
- Koliko mene sjećanje služi, mi smo igrali utakmicu u Ključu i nismo ništa znali dok se nismo vratili u Mrkonjić, a to je bio svakako težak trenutak za svakoga, poslije smo gledali na televiziji da je u vremenu igranja utakmice "Hajduk"-"C.Zvezda" saopšteno da je Tito umro i utakmica je prekinuta, igrači su dugo stajali na trenu, plakali, plakao je Poljud, bili su teški prizori, a ne mogu se sjetiti koji je rezultat tada bio.

Ispričaj nam nešto o "Slobodi" iz "najboljih godina", 1980-83.
- Što se tiče "Slobode" 80-tih, po meni je to ekipa koja je postigla jedan veoma važan i možda po meni najznačajniji uspjeh. Osvajanje prvog mjesta u sezoni 1981/82. i plasman u Regionalnu ligu.
Međutim, interesantnija je bila sezona 1980/81. "Sloboda" je tada imala lošu upravu, igrači su nevoljno dolazili na treninge ili čak nikako. Na kraju jesenjeg dijela prvenstva mi smo imali samo 8 bodova i bili ubjedljivo zadnji. Pretposljednji je imao 18 bodova. U pauzi su se desile neke promjene. Za predsjednika dolazi predsjednik svih predsjenika, Smajo Borić.
Mehmed Dedić je ponovo trener i prvi puta, "Sloboda" organizuje sedmodnevne pripreme na Balkani. Radilo se veoma teško. Snijeg, hladnoća, ali smo izdržali svaki trening. A radili smo dva puta na dan. Trčalo se od Balkane do Podrašnice i da se začini zadnja ruta, od Balkane do Ključkog tunela i nazad.
Kada je počelo prvenstvo, mi izgubimo prvu utakmicu sa "Obradovcem" iz B.Gradiške. Svi smo bili utučeni. Sljedeća utakmica je bila u Banjaluci sa "Zeljezničarom" i poslije poraza u Mrkonjiću, niko nam nije više davao ni minimalne šanse za opstanak. Ali, ne lezi vraže, kako kaže naš narod, pobijedili smo sa 2:1. Ja sam dao oba gola i od te utakmice mi smo pobijedili sve i jednu utakmicu do kraja.
Popeli smo se negdje u sredinu tabele što je bilo za nevjerovanje. Ja sam te godine bio najbolji strelac a isto tako i sljedeće 81/82. u lizi. Takođe kada smo osvojili prvo mjesto, pripremali smo se na Balkani. I tu sezonu smo odigrali briljantno sa samo nekoliko poraza i plasirali se u najveći stupanj takmičenja.
Tu generaciju igrača su predvodili tereneri Mehmed Dedić i Mišo Conjić. Uprava na čelu sa Smajom Borićem. Ne mogu a da ne spomenem našeg vrsnog masera Radu Tomića. Igrači su bili Đuranović, Vuković, Brane Stupar, Mile Todorović, Šefket Dedić, Ćano Asim - Ipa, Slavko Ćirković, Ćano Ismet - Sule, Ćano Capi, Mirko Tegelltija, Verem Sakib - Cako, Rešad Gačić, Mladen Svetinović, pokojni Milašinovic Nikola - Špirit, Edo Verem, Ado Durek... Igralo se zaista dobro i što je najvažnije, vrlo efikasno.

Mirko Tegeltija je čini mi se isto igrao u "Iskri"?
- Da, Mirko Tegeltija je poslije "Slobode" otišao u "Iskru" i kako je igrao i koliko, ja ne znam, znam samo da se tamo oženio i da je sada u Kanadi, Sonja mi je dala njegov broj telefona i čuli smo se jednom.

Ne mogu da te ne upitam za SP u Španiji i možda najbolju reprezentaciju Jugoslavije svih vremena? Slažeš li se sa ovim iako su veoma loše prošli? Tad se čini mi se jos uvjek igrao klasičan fudbal (klasična formacija sa bekovima, halfovima, krilima, polutkama i špicem)?
- U Španiji je krenulo nesretno protiv Španaca kada je sudija dosudio penal koji nije bio unutar 16 metara i poslije su kola krenula niz brdo, a igrala je plejada najvećih naših igrača. Nisu pokazali ni 10% od onoga što su znali, ali tako ti je to u fudbalu, u fudbalu treba svega pomalo, a moje mišljenje sreće najviše.

Objasni nam malo ove lige, regionalna je čini mi se bila 3. po redu? Koje područje je obuhvatala i koliko timova je bilo u ligama?
- Regionalna liga je imala 16 klubova i obuhvatala je regije Banjaluke, Bihaća, Prijedora, Gradiške. Bila je to jaka liga, a mi smo imali onda da je nazovem kao neku smjenu generacija, mnogi igrači su jednostavno prestali da igraju dolazili su mladi neiskusni i plesali smo samo jedno ljeto u toj lizi.

Ti si već postao iskusan igrač, a prestao biti talenat. Je li bilo jos ponuda, "Dinamo" se nije vise interesovao?
- U nas je bio običaj da se za igrača koji recimo ima 28-30 godina kaže da je "star" , a na zapadu se u tim godinama najviše daje.

Kaži nam dalje o "Slobodi" do 1988. godine. U kojoj ste lizi igrali i kako prolazili?
- Ja sam ti već rekao ja sam imao nekoliko ponuda iz inostranstva, ali ostalo se u rodnom gradu, a iz "Dinama" kada jednom odeš, teško ćeš dobiti drugu šansu... Ali, nisu me zaboravili, bio je poziv na proslavu osvajanja prog mjesta sa Ćirom Blaževićem 1982. godine i bili smo svi koji su bili nekad "Dinamovi" članovi, tri dana je bilo druženje u Zagrebu.

Kad ste se preselili na "gornji" stadion sa stadiona "Luka" i zašto? Čini mi se da je gornji stadion trebao da bude samo pomoćni?
- Do 1988. "Sloboda" je igrala u novoformiranoj ligi, Međuopštinska liga Banja Luka sa neznatnim rezultatima, pobijedi kući, izgubi na strani. Mi smo prvu utakmicu na novom stadionu odigrali 1979. godine protiv banjalučkog "Borca", a na oproštajnoj utakmici Mile Stojičića.
Taj stadion je trebao da bude poomoćni, pošto je stari bio predviđen za izgradnju sportskog centra. 1974. godine, prije utakmice sa "Slogom" iz Podgradaca pokojni Petar Džever je poostavio kamen-temeljac, ali doprinos koji se izdvajao za stadion je otišao za izgradnju Doma zdravlja, tako da nikad nije niti će biti napravljen. Šteta...

Kakav je to sportski centar trebao da bude? Fudbalski teren za "Slobodu", dvorana, bazen...? Ko je to trebao da izfinansira?
- Koliko ja znam, trebao je biti novi stadion sa tribinama i golovi bi bili na suprotnim stranama, ne kao sada, znači sjever-jug, sa svim pratećim objektima, a finansiranje je bilo godinama od samodoprinosa radnih ljudi i građana, SOFK-a. Kako sam prethodno rekao, sva sredstva su otišla za izgradnju Doma zdravlja, kako, zašto, to samo znaju ljudi koji su rukovodili opštinom u to vrijeme.

Ispričaj nam dalje od 1988. pa do završetka karijere? Do kad si igrao aktivno? Da li si se zvanično oprostio?
- Ja sam zadnju sezonu, ne cijelu, igrao 1989. godine. 1987. godine Nebojša Vukovć i ja smo oformili pionirsku školu sa 30-tak veoma, veoma talentovanih dječaka, koji su trebali izrasti u prave igrače, ali eto bili su rođeni u pogrešno vrijeme, jer je rat odnio sver ono sto smo do tada uradili.
Tu su bili Dudo Ilić, braca Milekić, Rade Milekić, Ljubiša Davidović, Zoran Vučenović, Ljubiša Kačar, Danijel Stojičić, Goran Marić, Boško Protić, Soldat, braća Vidović, Dedić Deno, Igor Dedić, Mustafa Zukanović, Keno Šehović, Lazo Protić, Radoje Conić i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti sada. Obećavali su lijepu budućnost "Slobodi", a kada je rat došao, sve je stalo i stali su u razvoju.
Ja nisam odigrao oproštajnu utakmicu, a niti jedan moj saigrač takođe, šta je razlog ne znam, samo se Mile Stojičić dostojno oprostio 1979. godine. Velikani kao što su Mehmed Dedić, Cefket Dedić, Vuković Nebojša, Čaruga, Brane Stupar, Slavko Stupar, Cako Verem, Ćano Ismet, kao i ja i još mnogi nismo imali prilike da se to za nas organizuje, da li tadašnja uprava nije imala sluha za to, ali neka im ostane na dušu. Možda nekih godina se skupimo i odigramo svi zajedno tih oproštajnih 15 minuta i bio bi to šlag na terenu, s obzirom kako "Sloboda" sada igra, nama treba malo snage, a fudbal se nikad ne može zaboraviti.
Ja igram ovdje u Americi sada u 47. godini i sve mi se čini nikad bolje.

Jednostavno si prestao da igraš usred sezone 1989? Povreda ili šta, odlučio da se oprosti? Jesi li upravi odlučno dao do znanja da prestaješ tad i tad da bi mogli da organizuju oproštajnu utakmicu?
- 1989. godine ja sam odlučio prestati igrati iz razloga što sam želio otvoriti mjesto mlađim igračima, a kako sam naveo Nebojsa Vuković i ja smo krenuli sa pionirskom školom. Izuzev Dedić Cefketa svi igrači su prestali jer u nas je nekako vladalo starinsko mišljenje, čim predjes 3o-tu prestaj igrati, iako se poslije 30-te daju najbolje partije. Uprava je znala kao i za sve ostale, ali do zvaničnog oproštaja nikad nije doslo. Razlog...?

Čega ti je najvise žao u karijeri? Šta bi uradio drugačije da možeš vratiti vrijeme unazad?
- Šta mi je najžalije u karijeri? Pa sigurno što sam ostavio "Dinamo" na onakav glup način, ali tada su vladali ti zakoni u porodici i džaba. Da se mogu vratiti u one godine sada, sigurno bih drugačije uradio, ali čovjek griješi dok je živ i šta je tu je.

Jesi li igranje fudbala donijelo popularnost u MG, da li si to mogao da osjetiš? Jesu li cure jurile za tobom više zato što si bio dobar fudbaler (nemoj ovo žena da ti pročita ;-)?
- Što se tiče popularnosti, sigurno je bilo toga u Mrkonjiću, a da su cure jurile o tome bi se moglo diskutovati. Ipak velika je razlika današnjih i prijašnjih vremena, ali moram naglasiti kada sam igrao u Bugojnu, Bugojanke su samo jurile fudbalere i to koji su došli izvan Bugojna, bilo ih je...

To je bila karijera fudbalera Mladena Svetinovića, a ima li Mladen fudbalskog nasljednika?
- Da, imam dva sina ali ni jedan nije krenuo mojim stopama, ne vole fudbal igrati, našli su svoju razonodu u drugim sportovima.

Kakav je život u Americi, jesi li se snašao? Kaži nam u osnovnim crtama prednosti života u Americi, a onda prednosti života u domovini, ako ih ima?
- Ja sam već šesta godina u Americi, život je drugačiji nego kod nas, ovdje je visok standard života i velike mogućnosti zapošljavanja, posebno za mlade kada završe koledže, Nema onog našeg druženja, naših običaja, izlazaka do zore, pjesme, ovdje je sve podređeno novcu što ja nikako ne mogu prihvatiti... Međutim, zivot neminovno ide, ja sam se navikao, što kažu "ušao u mašinu" i za sada sam prezadoovoljan.

Nedostaje li ti Mrkonjić, jesi li dolazio i kakvi su utisci?
- Kao i svakom ko je rođen i ko provede svoje najljepše godine života u Mrkonjiću, rođeni grad je uvijek u srcu bez obzira na sve što se desilo. Ja sam nakon osam godina izbivanja iz Mrkonjića bio prošle godine oko 4 sedmice i sreo sam svoje stare prijatelje, družili smo se prisjećajući se svega što je bilo, samo to je vrijeme veoma kratko, to prođe brzo, ali ako bog da sljedeće godine ću ponovo tako.
Mislio sam ove ali ja sam doživio ovdje povredu koljena (meniskus i popucali ligamenti) tako da u junu idem na operaciju, a nadam se da će se sve dobro završiti, pa da poigram fudbal još koju godinu jer već dvije godine sam odovojen od terena. Najljepše je ipak u Mrkonjiću.

Ima li nešto što te nismo upitali? Nešto što bi ti htio da kažeš za kraj?
- Želio bih se zahvaliti svima koji su mi dodijelili svoje glasove, a želio bih također kada bi se "Sloboda" malo podigla iz ovog sivila i apelovao bih na igrače koji sada igraju da se malo više potrude, da vrate "Slobodu" na mjesto koje joj pripada, a pogotovo sada kada je liga veoma lošeg kvaliteta.

Hvala ti na razgovoru, Mladene, pa se vidimo u Mrkonjiću.

(intervjuisao e-mailom: Tihomir Tomić - Ćišo) 

Autor: www.mrkonjic-grad.com

Podijeli na Facebook-u

Tweet