In memoriam
Tatla Sena Kotromanović (Arapović) je rođena 25. marta 1940. godine u Mrkonjić-Gradu. Tako bar kažu knjige i pisana dokumenta, iako se u našoj kući mogla često čuti priča o tome kako se to desilo upravo u vrijeme demonstracija „Bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob“, samo dvanaest dana prije napada na Jugoslaviju. I da je ta upisana, jedna godina više vezana, ustvari, za 1958. godinu i smrt Seninog oca, kada je jedno od starije djece moralo da se zaposli kako bi pomoglo u školovanju ostalih. Bilo kako bilo, ovaj gubitak je teško pogodio cijelu porodicu, a imanje je polako počelo da propada i postaje plijen tobožnjih prijatelja. No, i pored navaljivanja i upornosti nekih imućnijih mrkonjićkih porodica, nijedno od djece nije dato na usvajanje. Mnogo godina kasnije, prolazeći pored divnih starinskih kuća sa magazama, mi, Senina djeca, znali smo često, onako u šali, da joj kažemo: „Eh sad bi ova kuća bila naša!“

U djetinjstvu i u ranoj mladosti Sena je bila pravi primjer ovnovske tvrdoglavosti. Uvijek se, i u kući i u školi, kako bismo mi to danas rekli, borila za ljudska prava. A izazivanje autoriteta i poigravanje sa onim što je strogo zabranjeno nekada se kažnjavalo mnogo surovije nego u ova naša moderna vremena. Zbog svega toga je majka za nas bila i ostala pravi i istinski heroj. Onda još nije bilo ni šerenih čigri, ni klikera-staklenaca, ni svjetlucavih bombona na jelkama, ali je zato jednoga dana jedan zgodni mladić sa gitarom ušao tiho i nečujno u Senin život, osvojio njeno srce i unio vesele boje u do tada sumorni crno-bijeli svijet.

Mi djeca pamtimo dobro georgine-dalije koje je majka brižno njegovala u naninoj avliji. I ružu što je puzala uz prozor kuće koja se sada ruši pod teretom godina. Sa laticama sočnim, mirisnim i lakim kao duša, od kojih se pravilo najljepše slatko i najslađi sok. Koliko nam je samo puta mahala lješnjacima i buketima jagoda-kitnjača koje je donosila sa svojih uspješnih šumskih pohoda! I kako nam je divno mirisao špajz na razne džemove, slatka i sokove! Kao i sve domaćice, majka se uvijek trudila da nas poštedi od svega, govoreći da je naše da učimo i da ćemo imati kad da naučimo sve ostalo. A na nju ionako niko neće galamiti što su joj na početku školske godine ruke crne od kokanja oraha i prebiranja šipaka. Kakvo je to samo bilo slavlje kad se okupi čitav komšiluk i kad se u dvorištu naloži vatra za kazan u kom se pravi džem-pekmez, pa ga svi, na smjenu, uz svjetlost jedne jedine sijalice, miješaju do kasno u noć!

Na igrankama, raznim proslavama i putovanjima Sena je bila uvijek među prvima: u kolu, u pjesmi i veselju. Bila je u prvim redovima i na klupama fudbalskog stadiona gdje su nekada sva srca zajedno kucala za Slobodu. I uvijek nam je govorila da ukazane prilike nikada ne treba propuštati, da pozive za izlaske nikada ne treba odbijati. Mnogo će nam nedostajati njen zvonki smijeh, njena vedrina i spremnost da u svakom trenutku svog života učini nešto lijepo za druge. I njena slatka strepnja i strah da se djeci ne desi nešto loše jer su stalno na točkovima i jer neprestano uče. Dio naše duše otišao je s njom. Izgubili smo jedinog pravog i iskrenog prijatelja kojem smo mogli reći sve što nas boli. Negdje smo nekada davno pročitali da je sjećanje bandoglav stvor koji odbija da umre. I da je život samo kratki prelet između dvije tajne. U tom kratkom preletu Sena nije gubila vrijeme. Njene su ruke stvorile nešto što prkosi smrti. Ruže u njenom cvijetnjaku će jednoga dana možda i uvenuti i niko neće doći da pokosi travu. Ali ono što je sigurno, to je da će njene riječi i njihov smisao ostati da žive neprekidno u nama, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi. Kao i ova njena posljednja fotografija, djelo slučajnog prolaznika, komšije, golmana Slobode za koju smo svim srcem i dušom navijali u ona dobra stara vremena.

Naša draga Tatla Sena sahranjena je 31. jula 2022. godine uz svog Antu, ispraćena od brojnih sugrađana, najbližih rođaka i prijatelja.

„Draga Tatlo,
Uvijek smo ti se divili i čudili sa kolikom snagom i upornošću prolaziš kroz život. I stalno prepričavali priče o velikoj tvrdoglavosti iz perioda tvog djetinjstva i tvoje mladosti. Naučili smo kako se u životu prave izbori i da se od snova nikad ne odustaje. Da život treba zgrabiti, živjeti ga punim plućima i radovati se svakom novom danu. U skladnom i srećnom braku sa svojim Antom provela si više od pola vijeka. Vaša neizmjerna i istrajna ljubav bila je i ostala dokaz da se i u dobrim i u teškim vremenima može živjeti časno i dostojanstveno i da svakom čovjeku ljubav treba biti glavna zvijezda-vodilja.

Kada ode jedno, polako počinjemo da shvatamo koliko smo izgubili njegovim odlaskom. A kada ode i drugo, tek onda znamo da je nemoguće popuniti prazninu koja ostaje iza njih. Osim, možda, dragim sjećanjima na lijepe trenutke kojima smo zauvijek neraskidivo vezani. Počivaj u miru, draga naša Tatlo, i neka tvoja dobra duša nađe spokoj među zvijezdama!“

Uz zahvalnost svima koji su učestvovali u žalosti,       
Vesna Sladojević i Jasna Šćekić

Autor: Vesna Sladojević i Jasna Šćekić

Podijeli na Facebook-u

Tweet