Što prolazi vrijeme to je nevjerovatno. Evo 25 godina je prošlo otkad sam posjećivao rodbinu u Mliništima za novogodišnje praznike, a sve mi se čini kao da je bilo juče.

Prije tri godine sam prolazio kroz tu prelijepu pokrajinu, put me nanio iz Makarske sa odmora, pa posle toliko godina se ustavim u Mliništima. Stojim na mjestu gdje je nekada stala kuća od zeta Teslićana, mnogi ga poznaju kao poštenog i radnog čovjeka, pa onih par kuća gdje su stanovali radnici, drvosječe, sjećanja me vode i na onu kuću ispod ceste, tamo je živjela jedna lijepa djevojka, pa stari voz, sve su to jedna lijepa sjećanja na jednu mladost i jedan lijep život koji se ne može opisat, ne mojoj ne bilo čijoj djeci, jer oni to ne mogu da shvate da je tadašnja država nam omogućivala da se družimo. Dvadeset dva miliona ljudi i da niko nije pitao ko je ko i kojem bogu se moli.

I na kraju poanta svega, šteta one naše Yuge, šteta onih porušenih kuća, porušenih uspomena, naroda koji je se raselio po cijelom svijetu, a najveća žalost je bolje da se ne spominje, samo se poklonimo poginulim i očuvajmo ih u najljepšim sjećanjima...

Autor: Ljade

Podijeli na Facebook-u

Tweet