6.6.2011..Ako je i po emu mrkonjiki kraj poznat, onda je svakako poznat po kosama kovanicama i dobrim koscima.
Blii se sezona kosidbe, prisjeam se nekih prošlih vremena kada nije bilo kosaica, kada se kosilo mnogo više livade, kada je bilo i naroda, i kosaca, i blaga.
Zemlja koju naši preci natopiše i znojem i krvlju da bi stvorili što više obradive zemlje je vrletna, posna i škrta, trebalo je nakositi što više trave, prehraniti blago preko zime. A i zime su nekad znale biti naopake, sa velikim snjegovima i studenima.
Od svih sezonskih poslova, kosidba je bila najdua, a i najtea. Bilo je više varijanti košenja - nekad je jedna kua davala nekoliko kosaca, tako da su mogli sve sami pokositi - kosilo se u zajimanje (kosis deset dana kod drugih domaina i zajmio si deset kosaca) - domain je sazivao i plaao kosce - a bili su i takozvani dorukari (kosili do ruka) nekom ko je bio siromašniji.
Da bi bio priuba dobar kosac, morao si imati dobru kosu, dobre brusove, a moraš dobro znati poklepati i naoštriti kosu. Dan kada je neki domacin imao kosce bio je nekako svean i poseban. Tog dana se klalo janje, spremala najbolja hrana, toila najbolja rakija. Kosaki rad je teaki, dobar kosac se posebno cijenio. I sad se zna u selu ko je bio dobar kosac pre etrdeset-pedeset godina.
Svakako, glavnu ulogu meu koscima imao je kosidbaša. Kosidbašu je odreivao gazda ili su ga birali kosci izmeu sebe. Kosidbaša se morao slušati, on je vodio kosce, kad stane da naoštri kosu i ostali su morali stati da naoštre. Obino kad bi izašli na kraj livade, pa pre nego što povrate otkose, domain bi toio rakiju, a onda bi se zaorila pjesma iz kosakih grla, silna, a sjetna, obino protkana nekom ljubavnom emocijom - "Mala moja, livada je tvoja, dolje sai, livadu obai..."
Domaica je ruak donosila pre podne. Obino bi se sjelo pod oblinje drvo u hladovinu, jagnjea glava se davala kosidbaši. Posle ruka bi se klepale kose, popila rakija, zapjevala pjesma i ponovo se nastavilo kositi.
Sledea vea pauza bila je za uinu koja je bila poslije podne. Poslije uine su se ponovo klepale kose, ponovo rakija, ponovo pjesma.
Neko ko nije bio kadar kositi, obino neko mlai, bio je zaduen za vodu. Voda se donosila sa najblieg izvora, ponegdje je bio i podaleko, u drvenim bardacima, obicno na konju.
Groktalicom - kosi koso, veeri je meso, polako se najavljuje veera koja se odravala u gazdinoj kuci. Kau stariji onaj ko nije mogao veerati, da se tog dana mnogo napatio. Poslije veere bi se rastajali, naravno uz pjesmu, trebalo je sutra podraniti, poklepati kosu i ponovo kositi. I, tako iz dana u dan, kosilo se po mjesec dana.
Blii se kosidba, ne kosi se ni blizu sto se nekad kosilo, kosi se kosaicama, sve je manje ljudi, sve je manje dobrih kosaca, sve je manje pjesme koja se prolamala, brdima i dolinama, iz kosackih grla.
Znam da je uveliko dvadeset prvi vijek, znam da e kovanice postati muzejska vrijednost, ali znam da ne moe tako lako da mi se izbriše slika kako kao djeak sa svojom majkom nosim ruak koscima (ja sam nosio karizan kiselog mlijeka) i kako pred mojim oima i sad vidim petnaestak kosaca i ujem zvuk oštrenja kosa koji se miješa sa njihovom pjesmom.
Autor: Gerzovac