22.2.2013..Jedva ekam da ku'ruzi zore,
da me dragi komušati zove
Kad ona zlatna i berietna jesen uveliko zagospodari selom, kad njeni plodovi koje donosi sa sobom budu sabrani, kada oktobar prospe svoje arobne boje, kada miholjsko ljeto prevari kiše i vjetrove, e tada je pravo vrijeme za komušanje (perušanje) ku'ruza.
Priroda nije baš nešto širokogruda bila kad je u pitanju obradiva zemlja u našem zaviaju. Mnogo su truda uloili, mnogo znoja prolili naši preci, borei se na ovoj vrletnoj, škrtoj, zlehudoj zemlji da bi svojim potomcima ostavili koju njivicu više. Ku'ruzi u našem kraju sijali su se iskljuivo radi ishrane. Za razliku od hibrida, domai kuruzi su sitniji, zrno im je tvre, kvalitetnije, pa kad se samelje u vodenici, od brašna koje se uti k'o dukat, spravljala se koruza, ljevuša, pura, cicvara...
I kad je godina rodna, i kad kuruzi dobro ponesu, dosta muke i patnje se vidi dok se nau u košani ili ambaru. im poinju formirati klipove i nalivati svoja zrna, nasrtljiva djeurlija upadala su u njive, kidala klipove pa ih poslije pekli na vatri. "Slave mi moje, onaj nesretnik Trišia odnese pun naramak obanima iz ekanove luke", vie Savojka, koja je došla kod moje babe da malo proenglendišu.
Vrane su bile velika napast za kuruze, da bi ih uplašili, ljudi su oko njiva razapinjali strašila, stavljali kese, kanape, akali lupali u kojekakve kante i konzerve... "Leti, eno ih upale u njivu!", vie mi mati. Tek kad prieš posve blizu njivi, one kao po nekoj komandi izleu iz ku'ruza gaui, ogromno jato, i spuste se na oblinje Rudine. "O, ubila ih sveta nedilja pa objelile više od po' njive!", kune moja baba, ništa ne ostaje.
U zasoecima koji su bili blie šumi, jazavci i divlje svinje vrebali su svaku priliku da upadnu u kuruze. Ljudi su loili vatre, lupali u kakav pleh, kante, bila je i poneka klepetuša da bi se otjerali posjetioci koji su se ve navadili u njivu.
Kad sazru, kuruzi se nisu brali, nego su se eli srpom zajedno sa stabljikom u snopove. Poslije su se snopovi tovarili u zaprena kola i na volovima ili konjima odvozili kui. Istovarali su se na rpu, obino u nekom zagraenom prostoru da blago ne bi "letilo"na njih.
Komušalo se uglavnom nou, jer preko dana su se obavljali drugi poslovi. Komušai posjedaju oko rpe, obino na neke klupice, zaogrnuti nekim kounima ili starim kaputima, bez obzira koliko vrijeme bilo lijepo, noi su tad bile svjee i hladne.
Gdje je bilo mladih, tu je bilo ivlje, veselije jer mladost sa sobom nosi neku posebnu energiju. Gdje je bilo mladih, bilo je tu i nadmetanja, i zagledanja, i zadirkivanja, i gaanja kukuruzom, pa onda no se prolomi od silne djevojake i momake pjesme. Obino su te pjesme nosile neku ljubavnu poruku:
Kada doe komušanje rano,
ja u tebe ostaviti, nano.
Najviše sam volio, kad sam bio mlai, da se popnem na rpu i da nogama komušaima naguram stabljika da oni ne bi morali ustajati i pomerati se. Domain bi komušaima iznio kavu i rakiju da malo predahnu, a ja sam sa nestrpljenjem ekao kad e iznjeti nešto da se zaslade. Kako bih se samo obradovao kad bi iznjeli rešeto puno jabuka, krušaka, šljiva...
Kako je divan prizor dok leis na rpi ku'ruza, slušas priu komušaa, gledaš u nebo koje je vedro k'o staklo, koje se osulo zvijezdama, i tako toneš u neko svoje sanjarenje, tragaš za nekom svojom zvijezdom. "Ne spavaj, mali, nego de naguraj kuruza"!, trgne me iz sanjarenja neko od komušaa.
Ve dremovan, studen polako poinje da se uvlai, jedva ekaš da upadneš u krevet, a nova peruška koju je mati stavila u stroak (slamaricu) šuška, miriše i toneš u neki slatki san i ujes pjesmu komušaa:
Komušai, komušajte brzo,
dragi mi se pod prozorom smrzo.
Ujutru bih sa nestrpljenjem ustajao da vidim koliko su komusaci sino okomušali, koliko je jos od rpe ostalo. Belaj bi bio kad bi one sumorne jesenje kiše danima padale, pa jos kad zamagli od Baraa, onda su kuruzi znali biti i po dvadesetak dana u rpi, pokisli, neokumušani.
U poslednje vrijeme ku'ruza je sve manje, svega par njvica u selu, kuruzi se sada beru. Nema više komušanja, niti komušaa, pa ni njihove pjesme:
Doi moje i veeras janje,
doi, janje, bie komušanje.
Autor: Gerzovac