10.12.2007..Kako da zaboravim, kako da se ne sjeam.. Kako da zaboravim onaj san... ili kako da ga ne podijelim sa vama, sa mojim gradom... Svi vi, ja moja Rika su dio mojih sjeanja i mog ivota.. Mojoj djeci esto pripovjedam moje doivljaje, i to su njihove uspavanke.. a moja sjeanja.. Nikada nee biti to je bilo, i oni koji su danas u Mrkonjiu nee doivjeti to smo mi doivjeli..
Oni ne znaju sta je Talika, oni ne uju zvuke Taline muzike, oni ne uju zvukove kosara, ne sastaju se na mostu kod Mehe... Ne dovoze auto kod Orlasa.. Ne sjede na zidovima rike Dzamije... Ne idu pueve skupljati, ili na evape u starom parku... Naa korziranja, skrivanja od roditelja, da samo provirimo u Omladinski dom gdje nam je Mirso dabni ulaz davao, najbolju muziku putao.. Gdje smo se u okovima skrivali, plakali, zaljubljeni bili.. I pored svega sretni i zadovoljni bili..
Svi ti doivljaji, bez handy, bez auta, bez puno para su bili nasi momenti, na ivot.. Mrkonji je dio nas i to e uvijek ostati, to nam ne moe niko uzeti... Lijepo je da se gradi, ali bi jo ljepe bilo da se bilo kad sastane oni svi koji mu pripadaju, bez obzira na vjeru i kulturu... Mi smo svi ljudi.. I oni koji su nas povrijedili, ili koje smo mi povrijedili... neka POKUAJU DA OPROSTE ALI nikad da ne zaborave..
VOLIM vas sviju MOJI MRKONJIANI; MA GDJE VI BILI... VOLIM I VOLJECU SVAKU ULICU;KAMEN,DRVO.. MOGA VARCAR VAKUFA... MOJA RIKA, MOJI RIANI:::
Autor: Hadija