5.12.2011..Septmbarski dan je osvanuo sa kišom i vjetrom. Djed Milan je ustao rano kao i obino. Obukao se, otišao do potoka koji tee pored kue i umio se hladnom vodom. Kad se vratio u kuu ekala ga je kafa Divka i mala ašica šljivke na stolu, da se okrijepi. Nije odmah sjeo za sto nego je prišao prozoru da se pomoli Bogu. Poeo je sa Oe naš pa završio sa molitvom za pokoj duša za sve upokojene u rodu od postanka svijeta pa do danas. Na kraju je spomenuo upokojenu rodbinu, prijatelje i komšije. Nije zaboravio da se pomoli Bogu za sve zle i naopake ljude. Molio je Gospoda da ih blagoslovi, da postanu bolji ljudi.
Djed je bio vitalan i zdrav. Još uvijek se dobro sjeao dogaaja oko rijeke Pjave u Junom Tirolu, kada je kao mobilisani vojnik Austrougarske Monarhije ratovao u Prvom Svjetsko ratu. Sluio je on vojsku u Izviakoj eti, Petog Cesarskog puka. esto je priao da se više plašio te mutne i hladne Pjave nego talijanskih granata i mitraljeskih rafala, sa druge strane obale, jer nije znao da pliva. Priu je završavo rijeima: “Eto, hvala Gospodu Bogu, za etri godine ratovanja nije me ni metak okrznuo. A boga mi nije ni moga pobratima Lukendu. Jednostavno nas metak nije htio, a padali su meci kao krupa oko nas.”
Poslije demobilizacije djed je samo uvao ovce po brdima i pašnjacima iznad sela. To mu je bio glavni posao kojeg je on volio. Gonio je ovce tamo gdje je bilo dobre trave i dosta vode. Na leima je uvijek nosio torbicu sa hranom i lovaku pušku – krate, da odbrani sebe i ovce od divljih zvijeri koje su znale iznenada da nalete i da obanu stado napadnu. Pogotovo se to dešavalo na poetku jeseni, prije zime. Djed je uvijek bio na oprezu. Sa njim je uvijek išao njegov vjerni pas Kusija.
Bio je to sedmogodišnji sivobijeli Šarplaninac za kojeg je djed dao tri ovce. Bio je miran i dobroudan. Krasila ga je izuzetna inteligencija koju ostali seoski psi nisu imali. Nije se razmetao snagom. Uvijek se ponašao dosojanstveno. Tui, nepoznati psi su se plašili njega, te obino su ga zaobilazili u širokom luku. Meutim, on nije obraao panju na njih, kao da ne postoje. Tei je bio od teleta kako je djed govorio. Svi smo ga voljeli a najviše djed. Oni su se vrlo dobro sporazumjevali. Ako djed kae: “Ajde Kusija prikupi ovce”? Tada je Kusija znao da skoi na noge i hitro obleti stado i prikupi zaostale i raštrkane ovce po šumi ili na pašnjaku. On je bio dika i ponos djedu.
im je djed završio s jutarnjom molitvom, sjeo je za sto, popio rakijcu i kafu, uzeo torbicu sa hranom i krate, stavio ih na rame i polako krenuo ka ajatu te pustio ovce. Za njim je krenuo Kusija. Idui uz put za ovcama djed je esto pogledao u nebo i sive oblake. Mislo je u sebi hoe li biti kiše ili ne. Tako polako idui za ovcama, prošao je Doci, Gri, i izašao u Miškov Do. Cijelo prije podne je proveo u Miskovom Dolu, kreui se polako prema vrelu na vrhu dola. To je bilo njegovo omiljeno mjesto za ovce.
Sivi, jesenji oblaci su kovitlali vrhove smra i borova, a kiša je lagano rominjala. Iza podne, djed odlui da prikupi ovce ispod jedne smre da planduju. On i Kusija su izabrali malo dalje drugi smri, da se zaklone od te prohladne jesenje kiše, i da ruaju. Djed je nalomiio jedan naramak svjeih smrovih grana, te ih prostro po zemlji, sjeo i otvorio torbu sa hranom da jede. Uvijek je djelio svoj ruak sa Kusijom. Jedan zalogaj uzme sebi, a drugi da Kusiji, tako sve dok ne pojedu što je ponio sa sobom. Pošto je bio ruao, zavezao je torbicu te zajedno sa puškom naslonio ih uz drvo, tu blizu sebe. Onda se djed isprui po smrovim granama, pokri se kounom i nasloni se na svoju desnu uljevitu ruku, gledajui pravo u ovce koje su leale tu naspram njega, ispod drugog smria. Pored njegovih nogu leao je Kusija.
Djed iznenada pade u lagan san. Poe da sanja austrijsku vojsku i forsiranje rijeke Pjave, jer su mostovi bili porušeni. To nije odavno sanjao, jer rat je davno bio prošao, i zaboravio se. Nikada nije volio da sanja rijeku Pjavu, tu brzu i mutnu rijeku, pogotovo kada nadoe u proljece. U snu poe da doziva pobratima Lukendu, komšiju sa kojim je zajedno sluio vojsku:
- O Lukenda, gdje si? Dri se vrsto za konjski rep! Ne ispuštaj rep iz ruku ni za ivu glavu, izginut emo noas! Vidiš li kako Pjava nosi drvlje i kamenje?
Kada su zagazili u vodu, nadošla rijeka lako ponese konja natovarenog municijom i njih dvojicu, niz maticu. Lukenda se vrsto drao za konjski rep, a djed Milan za grivu od konja. Odjednom u mraku, iznenada naleti balvan na njih, kojeg je voda nosila. Djed osjeti tup udarac u glavu, ispusti grivu iz ruku i poe da se davi u vodi. Uplaši se smrti, tre se sav preplašen i pobudi iz sna. Lagano se ispravi, vidi iv je, uzdahnu duboko vazduh, prekrsti se i ree:
- Gospode Boe, hvala ti što spasi mene raba boijeg od runog sna i nevidljivih sila.
Protrlja oi i pogleda oko sebe; vidi ovce su tu, lee. Kusija je tu pored njega, drijema. Torba i puška su tu, naslonjene na drvo. Sve izgleda na svome mjestu. Djed odahnu, ponovo lee na smreve grane, pokri se ovijim kounom, i onako mirkajui svojim umornim oima nastavi da razmišlja o udnom snu kojeg je maloprije sanjao. Znao je on da kada sanja ruan san da to nee izai na dobro, i da e se neka velika nevolja desiti.
Iz tog kratkog razmišljanja prekinu ga neki udan šum, tu odmah blizu, koji je dolazio iza smria. Istog momenta Kusija skoi na noge i nakostriješi se, bio je iznenaen. Djed pogleda u Kusiju i obuze ga neki strah. U magnovenju pruzi ruku i zgrabi krate, ali u istom trenutku meed zabrunda iza smria. Djed se ukoi od straha, ispusti pušku na zemlju i jednom rukom brzo trgnu koun na glavu da se zaštiti od divlje zvijeri. Kušija ljutito zarea i odskoi ustranu plašei se meeda. Ovce se prepadoše i razletiše po šumi, a meed pravo skoi na djeda i poe da trga i grize koun. Djed vrsto drei koun na glavi i pritisnut meedom ponovo ugleda svoju smrt. Istog momenta kroz glavu mu proleti cijeli ivot. Videi da je smrt tu blizu, on jeknu i glasno povika:
- Kusija, lapi ga za kesu! Kusija, lapi ga za kesuuuu! Kusija, lapi ga za kesuuuuuu!
Odjeknu djedov glas kroz šumu, a Kusija se zatrka i ripnu na meeda svom snagom. Vješto ga lapi zubima za kesu. Snano škljocnu svojim zubima i progrize mu kesu. Krv šiknu na sve strane iz otvorene rane. Meed se prokrivi od bola, otre se od Kusije, skoi i reei pobjee kroz šumu. Krvav trag ostade iza njega. Videi da je meed pobjegao, djed zbaci krvav koun sa sebe, zgrabi pušku sa zemlje i pue dvaput nasumice za meedom, ali ne pogodi ga. Meed je ve bio zamakao kroz šumu.Djed spusti pušku na zemlju, prekrsti se, pomilova krvavu Kusijinu glavu i ree:
- Boe, hvala ti na svemu. Da ne bi tvoje volje i moga Kusije ja bih ve bio pokojni.
Istog momenta, u selu su ljudi uli dva pucnja iz lovake puške. Poeli su odmah da nagaaju šta se desilo. Pomislili su da je djed Milan pucao na vukove, koji su napali ovce. Niko nije imao na umu da je meed napao djeda.
Navee, djed se vratio sa ovcama i Kusijom kui, u selo. Vidjevši djeda sa krvavim kounom, ljudi, ene i djeca su ga zabrinuto ispitivali šta se dogodilo u šumi, u Miškovom Dolu. Djed je detaljno opisao borbu sa meedom. Pušku je imao kod sebe, ali nije pomogla. Meed se tiho privukao njima te iznenadio Kusiju i njega. Spasio ga je Svevišnji i Kusija. Pucao je djed za medjedom, ali meed je pobjegao.
Poslije ovog dogaaja, u selu je nastala izreka: ”Pukni puškom za Mijatom”. Od tada, mnogo godina je prošlo, i selo se potpuno izmenilo. Danas, u selu nema više ni djedova a niti ovaca. Djedovi su davno preselili na onaj svijet, a ovce nema ko da uva. Kako vrijeme prolazi sve polako pada u zaborav osim legende o Kusiji.
Autor: Podraanin